Stručno osposobljavanje: Tko tu koga iskorištava?

Hrvatska svojim mladima omogućuje da nakon školovanja nađu privremeni posao koji to zapravo i nije. Riječ je o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) koje mladima daje jednogodišnju praksu u zanimanju za koje su se školovali, poslodavcima kakvu-takvu pomoć u poslu, a državi priliku da barem privremeno odgodi upis mladih na kilometarski popis nezaposlenih. Trošak simbolične plaće od 2.620 kuna i obavezne doprinose osigurava država kroz europske fondove, a poslodavcima ostaje podmiriti tek trošak prijevoza.

Iako je ova mjera svojevremeno dočekana s odobravanjem, mladi se žale da ih poslodavci izrabljuju, da rade za litru mlijeka i kilu kruha dnevno te da nisu motivirani pa umjesto radnih navika i radne etike, dobiju tek naviku redovitog pojavljivanja na poslu kako bi zadovoljili i tu formalnost u svojem životopisu. „Ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi", parola je primjenjiva i na ovaj slučaj, a mladi će stručno osposobljavanje posprdno nazvati stručnim iskorištavanjem.

S druge strane poslodavci se rjeđe čuju kada je u pitanju ova „mjera aktivne politike zapošljavanja" pa smo stanje provjerili kod dvije hrvatske poduzetnice koje zapošljavaju takozvane sorovce. Našim smo sugovornicama jamčili anonimnost kako bi mogle sasvim otvoreno govoriti o ovoj temi.

„Kolutaju očima, ništa im se ne da…"

Zagrebačka poduzetnica Katarina odnedavno u svojoj agenciji zapošljava sorovce i kaže da prema toj mogućnosti ima dvojake osjećaje. „Da ne postoji takav program, sigurno ne bih zaposlila nekoga s tako malim znanjem o poslovanju. Nažalost, djeca dolaze bez praktičnog rada s fakulteta, a ako je on i postojao, nedostatan je. Zapravo, dobivaš osobu koja ti, uvjetno rečeno, smeta. Riječ je o mladim ljudima koje treba uvoditi u posao, a za što mali poduzetnici nemaju vremena. Imam poštovanje prema toj mladoj osobi koja se školovala i želi ostati u Hrvatskoj. Dobro je i što je država uložila taj novac u njihove doprinose i plaće, koliko god one bile male“, govori Katarina za Deutsche Welle.

No kaže, iako se generalno optužuje poslodavce da iskorištavaju sorovce, situacija je daleko od toga. „To je bio i kod mene problem. Osoba koju sam zaposlila drugačije se predstavila na razgovoru za posao od onoga što je bila na radnom mjestu. U startu su zahvalni na prilici koju im daje država i poslodavac, jer ne bi imali ni to radno mjesto koje vrijedi skromnih 2620 kuna. Odmah dolaze na izvor znanja,  trendova, vide kako funkcionira struka, ulaze među medije. Nakon godine dana možda mogu ostati ili otići na neku drugu stranu s jako bogatim iskustvom. Ali oni to ne vide i vrlo su kivni. Ne libe se to pokazati i smatraju da su besplatna radna snaga, kolutaju očima kada s vlasnikom tvrtke trebaju obaviti neki manualan posao poput pakiranja materijala ili njihova isporuka.“ Kaže, čula je da ih u nekim tvrtkama zaista drže „kao fikuse" ili se bave pretipkavanjima, od čega nitko nema koristi.

Odlično poznaju zakone i radno pravo

No nije tu kraj pritužbama. Poduzetnica Katarina također navodi da su sorovci vrlo nefleksibilni što se tiče radnog vremena. A to je u njenoj branši problem, jer većina službenih događaja se organizira u poslijepodnevnim ili večernjim satima. „Odlično poznaju svoja prava. Sve provjeravaju u Zakonu o radu. Nažalost, nisu spremni za inicijativu veću od zakonskog minimuma. Zato jer već dolaze s predrasudom koju država nije suzbila. Ne razumiju da nisu tu da bi ispunili crticu u životopisu, već zbog toga da bi uzeli svoju priliku. Kada smo počinjali raditi za vrijeme fakulteta, radili smo s manje zahtjeva i novca nego što ih oni danas imaju, ali smo bili puno više zainteresirani. Tada nije bilo ovakvih programa pa smo volontirali znajući da je to naš početak, nikako kraj. Ali ne mogu ih do kraja kriviti, jer je atmosfera u državi takva da svatko gleda da se što prije spakira i ode."

Druga naša sugovornica, Tanja, vlasnica je manje medijske tvrtke i kaže da je do sada imala pet zaposlenih kroz program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Njena priča potvrđuje poduzetničko viđenje stvari, a koje je već iznijela Katarine. „Od njih pet novinara, samo je jedna djevojka znala napisati vijest. Prođu kroz ulicu u kojoj su radovi, a nitko ne pita o čemu se radi. Praktična znanja su im na nuli. Bavili bi se samo glazbenim temama". Tanja tako kaže da se poslovanje ne može ni na koji način pretjerano okoristiti sorovcima kojima zamjera nezainteresiranost i manjak odgovornosti. Zamjera im i što ne postavljaju pitanja. „U stanju su sjediti osam sati i reći da se nije ništa važno dogodilo da bi oni to objavili."

Dragulji se ipak nađu

Ipak, stvari nisu baš tako crne, kaže nam Tanja koja je među svojih pet sorovaca pronašla jedan dragulj. Rudarski je to posao koji se u konačnici može isplatiti i poslodavcu i zaposleniku, ako se prepoznaju u pravom trenutku. „Trebala sam zadržati tu djevojku. Napravila sam grešku i sada se kajem što ju nisam zadržala, jer je bila rođena novinarka."

No zašto se poduzetnici onda odlučuju za zapošljavanje sorovaca?  „Uzimaš ga zato što ti treba još jedna ruka, ali to je najslabija ruka. Ona na koju se ne oslanjaš kao na ostale", kaže nam Katarina. „Vrijeme je da se kaže istina. Mlada gospodo, temeljem vaše prijave i programa države koja to osigurava, mi smo vam dopustili da uđete u naše prostorije, poslovne procese i kontakte sa našim kolegama, klijentima i dobavljačima. Dopustili smo da, ne znajući puno o vama, gledate naše procedure rada i prolazili kroz vaše ideje i prijedloge. U standardnim uvjetima, to bi se smatralo nedostižnim", poručuje Katarina i kategorički odbija optužbe ljutih sorovaca da su iskorištena strana: „Prvo se zagledajte u sebe i realno procijenite koliko ste tržišno vrijedni. S obzirom na iskustvo i znanja, računamo da ćete biti posljednji koji ćete za stolom dignuti svoju ruku i iznijeti konkretan prijedlog.  Kada bismo morali računati na vaše radne kapacitete, mogli bismo i mi završiti na burzi. Istoj onoj na kojoj smo vas pronašli."

Na našu opasku kako bi ovakva poruka mogla izazvati bijes dijela javnosti Katarina odgovara: „Neka. Radim posao, nisam nikada bila u blokadi i nikome nisam ostala dužna“, To je, komentiramo, u Hrvatskoj već samo po sebi uspjeh. „Ako ne zadovoljavamo njihove ambicije, slobodno nas mogu napustiti ili prijaviti nadležnim službama. Mehanizam kontrole mora postojati. Postoje stvari o kojima ih možemo informirati i mimo programa stručnog osposobljavanja. Ako će biti voljni ostati minutu nakon radnog vremena."