Zulauf für die Islamisten

U međuvremenu svakodnevna slika s prometne avenije Habiba Bourguibe u metropoli Tunisu: nekoliko muškaraca s dugim bradama i odjeveni u duge bijele odore stoje i raspravljaju o politici. Jedan od njih striktno odvajanje religije od države naziva „bogohuljenjem“, drugi se žali na „iskvareno društvo“. Do prije nekoliko mjeseci ovakva slika u središtu tuniske metropole bi bila nezamisliva. Trojicu bi već odavno uhitila tajna policija.

Avenija u središtu grada Tunisa nosi naziv po prvom presjedniku neovisne države Tunis, koji je od 1957. do 1987. vladao zemljom. „Otac nacije“ Bourguiba se zalagao za strogi sekularizam, jednakost prava spolova s ciljem stvaranja modernog Tunisa. Predsjednik je kao najvećeg neprijatelja na putu ka ostvarenju ovih ciljeva vidio islamiste koji su zbog toga bili izloženi stalnom progonu. No nakon demokratske tzv. Jasminske revolucije koja je rezultirala svrgavanjem Bourguibinog nasljednika Zine al Abidne Ben Alija s vlasti u siječnju 2011. godine, islamisti su sve prisutniji, kako na ulicama tako i u politici.

„Ovi ljudi mi ulijevaju strah u kosti“

To se naravno ne dopada svakome. Nedaleko od glavne gradske avenije, u jednoj od sporednih ulica punih kafića, za stolom zajedno s nekoliko prijatelja sjedi Cyreen Belhedi. Razgovor se vrti oko torbice koju je upravo kuplila. Mlade žene i muškarci sjede zajedno, puše i čavrljaju. Pije se kava, čaj ali i alkohol. Ni ovakva slika ne odgovara baš svakome. Grupa mladih je toga svjesna i sumnjičavo gleda u smjeru skupine muškaraca koje krase duge brade i tradicionalne odore. „Ovi ljudi mi ulijevaju strah u kosti“, kaže Cyreen. Ova 27-godišnja inženjerka je svakodnevno odlazila na prosvjede tijekom Jasminske revolucije i zbog toga je čak ostala bez posla. Cijena demokracije koja međutim još uvijek nije stabilna. „Ako ovi islamisti ikada dođu na vlast to će nas baciti daleko unazad, možda čak u vremena prije Bourguibe“, kaže Cyreen.

Strahove mladim Tunežanima ne utjeruju samo bradati muškarci nego prije svega stranka Ennahda, stranka islamista. Ova polička grupa je godinama bila zabranjena. Sada igra jednu od najvažnijih uloga u mladoj demokraciji.

Posjet islamističkom vođi

Politički i duhovni vođa Ennahde je Rachid al Ghannouchi. Ovaj 70-godišnjak je vrlo cijenjen u konzervativnim muslimanskim krugovima. On je član međunarodnog Vijeća musimanske braće, njegovi radovi imaju velki utjecaj na razvoj i strukturu političkog islama. Al Ghannouchi je politički aktivan još od razdoblja vladavine predsjednika Bourguibe čiji režim ga je nekoliko puta smještao u zatvor. Nedugo nakon Jasminske revolucije al Ghannouchi se iz londonskog egzila vratio u Tunis.

Kuća u kojoj vjerski vođa prima svoje goste leži u jednom otmjenom predgrađu Tunisa. Na vratima stoji tjelohranitelj, u vrtu na užetu između voćaka visi ženska i dječja odjeća. Nekoliko dobro raspoloženih muškaraca se kreće po kući i svi neprestano razgovaraju preko mobitela. Novinari ali i obožavatelji strpljivo čekaju na razgovor sa „Šeikom Rachidom“, kako ovdje svi zovu političkog vođu. Jedan postariji muškarac sijede brade omotan u palestinsku maramu priča kako je kao sljedbenik al Ghannouchija proveo 16 godina u zatvoru i nekoliko godina u egzilu, između ostalog i u njemačkom Freiburgu. Zatim, ničim izazvan, iznosi svoju osobnu teoriju o tomu kako su „u principu svi stanovnici svijeta Arapi“. „Već je i Adam bio Arap i stoga bi svi ljudi trebali preći na islam“, kaže on.

Rachid al Ghannouchi svoje goste dočekuje u sivom odijelu u prostoriji kojom dominira veliki berberski tepih i veliki TV prijemnik na kojem teče program Al Jazeere. „Strahovi od moje stranke su potpuno neopravdani“, kaže on direktno i objašnjava da su oni dio „trgovanja strahom“ koje je svrgnuti predsjednik Ben Ali prakticirao svaki put kada bi se htio riješiti političkih protivnika. Na pitanje koji je zapravo politički cilj njegove stranke, al Ghannouchi navodi „čišćenje društva od ostataka vladavine Ben Alija i izgradnja jedne demokratske države u kojoj su svi građani jednaki“. „Toga se ne trabaju bojati ni građani Tunisa ni Zapad“, zaključuje.

Islamizacija kao skriveni cilj?

Ennahda se demonstrativno ograđuje od teorije nasilja koje propagira Al Kaida. „Mi smo to govorili nekad i ponavljamo sada: aktivnosti Al Kaide nisu legitimne nego predstavljaju čisti teror“, kaže al Ghannouchi. Po njemu Al Kaidi, za razliku od demokratskih revolucija, nije uspjelo srušiti niti jedan korumpirani režim u arapskom svijetu. „Na kraju krajeva su islam i njegovi pokreti najveći gubitnici napada od 11. rujna“, zaključuje al Ghannouchi te primjećuje kako su muslimanske manjine u posljednjih desetak godina stavljene pod „paušalnu optužbu da podupiru terorizam“ te se nalaze „pod stalnom prismotrom vlasti“.

„Nasilje više šteti nego koristi“, zaključuje.

Taj stav zastupa i Rida Behaj. On je glasnogovornik također islamske ali znatno glasnije i u javnosti prisutnije Tahrir stranke. U jednom kafiću nedaleko od glavne tuniske avenije, Behaj oduševljeno govori o revolucijama u Tunisu i Egiptu. O represalijama koje je trpio tijekom Ben Alijevog režima ne želi govoriti. Preskroman je, kaže. Revolucije u Tunisu i Egiptu su za njega „važni koraci“ na putu kao „oslobađanju svih muslimana na svijetu“. „Naravno da su ove revolucije islamske. Na kraju krajeva su oni koji su ih poveli pripadnici muslimanske vjeroispovjesti“, kaže glasnogovornik Tahrir stranke. Nedaleko od kafića u kojem se vodi razgovor, grupa prosvjednika skandira ispred jedne zgrade iz kolonijalnog vremena: „Korupcija vlada zemlljom“.

„Namjere napada 11. rujna su bile dobre“

No glasnogovorniku Tahrir stranke teško pada osuda i distanciranje od djelovanja Al Kaide. Umjesto toga tvrdi kako je nasilje „pogrešno“ ali da su namjere iza napada od 11. rujna bile „dobre“. Behaj ima i objašnjenje zbog čega ostatak svijeta ne dijeli njegovo mišljenje. „Napadi od 11. rujna su imali negativan učinak jer muslimani nažalost, za razliku od Zapada, ne raspolažu medijskim sredstvima kojima bi javnost uvjerili u ispravnost svojih nakana“, kaže Behaj. U skladu s ovakvim stavovima ne iznanađuje ni otvorenost kad su u pitanju politički ciljevi ove stranke. „Naš cilj je jasan: tuniska država čije se zakonodavstvo temelji na islamu“, objašnjava oduševljeno.

Nedaleko od mjesta gdje Bahaj objašnjava svoju viziju idealnog Tunisa, sjedi Cyreen i sa svojim prijateljima raspravlja, pomalo u šali, o tomu za koga sve u Tunisu kakvog priželjkuje Bahajm, ne bi bilo mjesta: „Svi Tunežani koji tu i tamo u baru popiju pivo“, kaže jedan sugovornik za stolom. Drugi dobacuje: „Sve žene koje rado odlaze na plažu u bikiniju ali i svi muškarci koji rado promatraju žene u bikiniju“. „Dakle većina stanovnika Tunisa“, dobacuje treći uz odobravanje ostatka društva. No tada Cyreen izgovara rečenicu koja je mnogima u mislima: „Ako unatoč svemu islamisti dođu na vlast, svi mi ćemo morati emigrirati i to će značiti da je naša revolucija bila uzaludna“.

Autor: Khalid El Kaoutit (N. Kreizer)

Odg. ur.: A. Jung-Grimm