„Stoljetni sukob" Srba i Albanaca
4. travnja 2019
Na početku intervjua je novinarka Adelheid Wölfl htjela znati kakva je motivacija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i albanskog premijera Edija Rame da govore o „stoljetnom sukobu" između Srba i Albanaca koji predstavljaju kao najvažniju zadaću koju bi trebalo riješiti na Balkanu. Schmitt to tumači kao staru i poznatu taktiku izazivanja pozornosti na međunarodnoj razini i osiguravanje unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke podrške. Ali, u svojim zemljama, kako je dodao, „obojica bivaju osporavani kao autoritarni vladari koji demokratske strukture i slobodne medije stavljaju izvan snage. Dio naroda sada već prozire što u vezi s tim trebaju sakriti nacionalističke parole."
Na pitanje: kada se proširio narativ prema kojem postoji „stari sukob", profesor ukazuje na veliku krizu Orijenta (1876-1878) i kaže da su „srpski interesi prije toga bili usmjereni na Bosnu. Tek kada je nju 1878. okupirala Austrougarska, Srbija je morala iz nužde promijeniti svoje planove za ekspanziju i usmjeriti se prema jugu, iako su već tada srpski pravoslavci s Kosova činili samo manjinu stanovništva".
O tome kako su Srbi i Albanci „sebi predstavljali jedni druge", profesor kaže da su „srpski nacionalni aktivisti u Albancima s jedne strane vidjeli niža bića, a s druge strane – stanovništvo koje se moglo integrirati u srpsku naciju. To zvuči kao paradoks. No, arnautaši-teza, prema kojoj su Albanci islamizirani i albanizirani Srbi, nije bila netipična za Balkan. Tvrdnja da onaj drugi zapravo pripada našoj skupini i da se mora preodgojem vratiti na svoj pravi identitet i danas određuje nacionalizam u regiji, ne samo srpski. A s obzirom da je taj projekt propao, onda se u srpskom slučaju probila – rasistička varijanta."
„Odakle taj rasizam", bilo je sljedeće pitanje. Profesor Schmitt na to kaže da je u 20. stoljeću na Balkanu počelo gnjevno nadvladavanje imperijalnog nasljeđa „što je proces koji još traje. Srpski nacionalni projekt hoće da se imperijalno nasljeđe – dakle, habzburško i osmansko vrijeme – zaboravi. A Albanci, prema slici koja postoji u Srbiji, predstavljaju osmanski imperij, između ostalog i zato što Srbi u osmansko vrijeme uopće nisu ni imali pred sobom prave Turke. Predstavnici Osmanskog carstva na području naseljenom Srbima su u pravilu bili islamizirani Bosanci i Albanci."
Schmitt dodaje da „sami Albanci imaju dvojan odnos prema osmanskom nasljeđu. Neoosmanska vanjska politika Turske osvaja naklonost muslimanskih Albanaca podsjećanjem na njihovu važnu poziciju u Carstvu. S druge strane, albanski nacionalni pokret se formirao ograđivanjem od osmanskog carstva, i albanski nacionalni projekt je počivao na europeizaciji i sekularizaciji jedne većinski muslimanske nacije."
Profesor potom podsjeća da su u Osmanskom carstvu „muslimanski Albanci pripadali vladajućem sloju, što se vidi i po tome da su imali i pravo nositi oružje, koje je kršćanima posebno na tim razinama bilo uskraćeno. A to se vidjelo i po pravnim privilegijama za muslimane, dok su kršćani u sporovima s muslimanima uglavnom bili bez zaštite. Poslije dva ustanka (1804. i 1814/15) Srbi su se izborili za autonomnu kneževinu koja je 1878. dobila pun suverenitet. A suverena albanska država je – iz nasljedne mase Osmanskog carstva – nastala tek 1912. Srpska državnost je dakle za oko jedno stoljeće starija od albanske. Samo, to još ne znači da je mlada srpska država na svim područjima bila nadmoćna u odnosu na osmanski imperij."
Pripadnost jednoj ili drugoj skupini je nastajala, kako prenosi profesor Schmitt, u „kompleksnim procesima akulturacije koji su slijedili vjerske, a ne jezične kriterije". Tako je prilikom sklapanja brakova vjera imala prednost pred jezikom. Na primjer, albanski pravoslavci su sklapali brakove sa srpskim pravoslavcima i slično. I pripadnost jednoj od dvije skupine se određivala, kako kaže, prije svega preko vjerske pripadnosti.
Na konstataciju novinarke Standarda da je za vrijeme pada Osmanskog carstva došlo do nasilja na Kosovu, profesor Oliver Jens Schmitt iznosi sljedeće podatke: „Godine 1912. je Srbija osvojila Kosovo u Prvom balkanskom ratu. Između 1918. i 1927. Albanci su vodili gerilski rat protiv drugog srpskog osvajanja. 1945. je ponovo došlo do rata prilikom trećeg nasilnog uvrštavanja te regije u Srbiju, ovaj put u sklopu komunističke Jugoslavije. Između 1945. i 1966. je uslijedila represivna politika Srbije prema većinskom albanskom stanovništvu. Kako krajem tridesetih godina, tako i za vrijeme Tita do 1953., Jugoslavija je pokušavala prisiliti Albance da isele u Tursku. Teško je doći do točnih brojki, no smatra se da je oko 200.000 Albanaca između 1918. i 1953. pod pritiskom migriralo na Istok."
„I Srbi imaju svoju povijest prisilnog iseljavanja", nastavlja ovaj povjesničar. „Samo što 1941. Albanci nisu protjerivali kosovske Srbe, već srpske koloniste koje je jugoslavenska država poslala na Kosovo. I srpsko iseljavanje poslije 1945. je imalo primarno ekonomske razloge, Kosovo je bilo sirotište Jugoslavije, a životni standard u središnjoj Srbiji je bio bitno viši. To iseljavanje su srpski nacionalisti u izuzetno emocionaliziranom raspoloženju osamdesetih godina tumačili kao dio navodnog albanskog genocidnog plana."
Novinarka na to konstatira: „To trenutno pokušava iskoristi albanski premijer Rama koji sve češće govori o velikoj Albaniji."
Profesor Schmitt odgovara: „Zanimljivo je kako Rama nastupa kao predvodnik svih Albanaca i pri tome zaobilazi Vladu Kosova. Time on želi dobiti na unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom prestižu. No, on vlada zemljom čija bi većina stanovnika, prema anketama, najradije odmah emigrirala. Zemljom koja je postala najvažniji proizvođač kanabisa u Europi i gdje su čak dva ministra osumnjičena za organizirani kriminal – već je osuđen brat ministra Fatmira Xhafaja koji je u listopadu iznenada podnio ostavku, dok je protiv bivšeg ministra unutarnjih poslova Saimira Tahirija nedavno pokrenut postupak."
„Studenti već tjednima prosvjeduju protiv Raminog autoritarnog stila vođenja, no o tome nitko ne izvještava. Rama, zbog male kompetencije Zapada kada je riječ o Albaniji, može voditi svoju zemlju kao crnu kutiju. Na Zapadu ga portretiraju kao umjetnika i intelektualca", zaključuje Oliver Jens Schmitt u razgovoru za bečki Standard.
priredio Saša Bojić