Steinbach za vojnu potporu sirijskim pobunjenicima

DW: Gospodine Steinbach, može li se trenutna situacija u Siriji označiti kao bezizlazna?

Steinbach: Da, ona je bezizlazna. Čak ako se pronađe i formalni kompromis, kao što je bio slučaj prije nekoliko dana, to ostaje samo formalni kompromis i to ne vodi ničemu dalje, bilo da je riječ o Alepu ili cjelokupnoj situaciji. Interesi su previše različiti. Zapad se želi držati po strani i ograničiti se samo na humanitarne stvari, dok Rusi i Sirijci žele dovesti do vojnog rješenja.

Iako zvuči užasno, ali se postavlja pitanje: postoje li u najmanju ruku izgledi da se sukobljene strane jednostavno umore?

Da, ali ne danas ili sutra. Prije svega se bori samo jedna strana. Ustvari, samo se bore sirijska avijacija i Rusi koji je podržavaju. Malo se bori i oporba, dok se Zapad nikako ne bori. Dokle god je tako, oni koji su se odlučili za borbu, u svojim rukama uvijek imaju jače karte. Dakle, više nije pitanje da li problem riješiti diplomatskim putem ili ne, nego je pitanje da li se vojno angažirati ili ne. Prije nekoliko dana se ponovo počelo govoriti o zoni zabrane letenja. Upravo to bi bio prvi i ispravan korak.

To znači, ako bi za to postojala politička volja, onda bi u tome bilo rješenje?

Naravno. O rješenju još ne možemo govoriti, ali prvi korak u smjeru rješenja, prvi korak u smjeru da se na vojnu silu odgovori vojno. Do sada to nije urađeno. Druga strana se borila i, mora se istaći, pobijedila, i sada ne želi da joj netko, kratko prije konačne pobjede, uskrati trijumf.

Dokle bi trebao ići taj vojni angažman?

Kao što sam rekao: zona zabrane letenja za sirijske borbene zrakoplove. Zrakoplovi u tom slučaju, ako uzlete, bivaju oboreni. Tada bi vidjeli što će učiniti Sirijci i Rusi. Prije svega bi se tada znalo kada se bombardira i tko bombardira. Sada se nikada ne zna je li to sirijsko zrakoplovstvo. Tko je nedavno napao konvoj? Zona zabrane letenja sirijskim zrakoplovima bi omogućila da se odvoji žito od kukolja.

Zapad je recimo vidio u Libiji što se dogodi kada nestane šef države koji je možda vladao autokratski, ali ipak održavao jedinstvo u zemlji. Bi li Zapad zbog toga mogao biti spreman u budućnosti to dopustiti i Asadu?

To bi bio apsurd. Bilo bi apsurdno, nakon svega što se dogodilo, tolerirati jednog predsjednika države koji je masakrirao stotine tisuća vlastitog stanovništva, a polovicu stanovništva natjera da napusti svoje domove. To je nezamislivo. Diplomatsko rješenje s Asadom više nije u igri. A s obzirom da Rusi, Iranci i drugi očito još uvijek sanjaju o takvom rješenju, takvo diplomatsko rješenje više neće biti moguće. Na kraju ostaje samo eskalacija, i u vojnim varijantama.

Ipak, na drugoj strani mnogi kažu da među pobunjeničkim skupinama, koje su dijelom ranije podupirane, praktično više i nema umjerenog partnera za razgovore.

To nije točno. Naravno da postoje sasvim radikalne i umjerene skupine. U sredini je veliki broj organizacija koje su na neki način djelomice radikalne, islamističke. Ukoliko se ulože napori i ako bi za to postojala politička i vojna volja, onda bi se mogla stvoriti fronta organizacija koje treba podržati i ojačati kako bi dovele do smjene vlasti u Damasku. Sad se koristi izgovor da su te skupine neprofilirane, da su one radikalna. To su samo izgovori jer postoji strah od posljednje mjere, točnije, vojne opcije s vojnom podrškom toj oporbi. Ali, s obzirom da postoji strah od vojne podrške, onda se takorekuć deklasira i političku oporbu.

Profesor Udo Steinbach, stručnjak za Bliski istok i islam, više od 30 godina je vodio Njemački orijentalni institut u Hamburgu.