"Staza je prebrza i preopasna!"

Nema dvojbe kako je novoizgrađena staza u Whistleru upravo spektakularna - ali neki stručnjaci su već uoči natjecanja upozoravali i kako je opasna. Najveća osobitost ove staze je padina na kojoj je sagrađena: naime, na pisti je time postignut neprekidni spust dok je na "običnim" pistama uobičajeno da neke dionice čak idu uzbrdo gdje natjecatelj usporava. Ovako, sportaši neprekidno ubrzavaju sve do završnog zavoja - koji je postao koban za sportaša iz Ukrajine.

Tamo sanjkaš može postići brzinu i od oko 155 kilometara na sat - što se nipošto ne sviđa ni njemačkom treneru nacionalne sanjkaške momčadi, Raimundu Bethgeu: "To je dosadašnja iznimka u tom smjeru i tu kao trener niti smijem imati pozitivno mišljenje. Jer tu nedostaje odgovornosti prema zdravlju ljudi."

I zavoji pridonose brzini

Druga osobitost ledene staze na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru jest velik radijus zavoja. Takve široke krivine su optimalne za visoke brzine, jer je dovoljno prostora za ubrzanje. Problem jest da i zavoji inače usporavaju natjecatelje, a ovdje i one pridonose ubrzavanju. Sportski direktor njemačke udruge sanjkaša i vozača boba, Thomas Schwab je jasan i govori kako je to konstrukcijska greška. "Staza je i inače veoma brza i na njoj se veoma teško upravlja. Na žalost, netko je tu nešto krivo izračunao. Konstruktori su izračunali kako će natjecatelji tu postizati brzinu od 135 do 137 kilometara na sat, ali tu se vozi mnogo brže: 150, skoro 155 km/h. Utoliko je i naravno teže upravljati na stazi."

Konstruktor je Nijemac!

Stazu je projektirao njemački inženjerski ured Udo Gurgela iz Leipziga. Teško je reći kako mu nedostaje iskustva: dosad je konstruirao šest staza za Olimpijske igre i tvrdi kako su svi planovi ove staze bili poznati i sportskim udrugama. Štoviše: tvrdi kako su upravo sportaši tražili mogućnost postizanja što većih brzina: "Staza u Whistleru je i nama bilo iskustvo, jer je ona već na granici mogućeg, koliko se staza uopće može napraviti brzom. Jer upravo je to bila želja: staza treba biti što brža i to je zahtjev s kojim se kreće u proračune. Kad se postigne najviše, onda se zajednički odlučuje: da li se treba ostaviti ili ipak ne?"

Ovaj put se staza ostavila opasno brzom. Nakon što je još 2008. Svjetska udruga sportaša koji će koristiti ovu stazu, prihvatila ovu konstrukciju, na njoj se u osnovi ništa nije promijenilo. Postavljeni su jedino još nešto viši bočni štitnici, ali nakon ove tragedije je jasno: nove mjere sigurnosti su nužno potrebne.

Autor: Thomas Kunze (aš)

Odg. urednica: Marijana Ljubičić