'Starci' i 'klinci' pod istim krovom

"Kada poželim s nekim razgovarati, jednostavno sjednem na svoj balkon i mogu biti sigurna da će ubrzo netko doći i pročavrljati sa mnom." Tina Arndt ima 72 godine i nema muža, no uopće nije usamljena. Jer za razliku od mnogih ljudi njezinih godina, ne živi u staračkom domu, niti sama u kući ili stanu. Gospođa Arndt je članica projekta stambene zadruge "Amaryllis" u Bonnu. Zajednički život u stambenoj zgradi podsjeća na veliku obitelj, samo što svaki član te obitelji ima svoj vlastiti stan. Ovdje pod jednim krovom žive tri generacije koje se podržavaju u svakodnevnom životu međusobno.

Arndt je prije sedam godina saznala za ovaj projekt. Ubrzo joj je postalo jasno da je to prava stvar za nju. "Kada sam imala 40 godina, pokušala sam osnovati grupe koje zanima takav zajednički život. Ipak, ti projekti nikad nisu uspjeli. Tada sam prije sedam godina odlučila na Internetu pogledati kakve inicijative za stanovanje u starosti postoje i odmah sam pronašla Amaryllis."

Mladi i stari međusobno se podržavaju

Gerd Hönscheid-Gross jedan je od osnivača tog projekta. "To je samoupravni projekt, a ovu smo kuću također sami izgradili. Mi smo vlasnici, nema uprave niti investitora", u razgovoru za DW Hönscheid-Gross objasnio je što se krije iza projekta Amaryllis.

Osim što su sami organizirali izgradnju, stanovnici se sami nose i sa svakodnevnicom. U toj stambenoj zgradi u Bonnu stanuje 50 odraslih osoba i 20 djece. Stariji pomažu mlađima i obratno. Kako bi sve  funkcioniralo, postoje radne grupe u kojima se angažiraju odrasli. Zbog velikog interesa, postoji čak i radna grupa koja se bavi brojnim upitima medija. Hönscheid-Gross i njegova supruga su članovi te grupe. 

"To je super, zabavno je i osjećam se mlađe", svjedoči Tina Arndt o svojoj svakodnevnici.

Hönscheid-Gross nije mogao zamisliti perspektivu da provede starost usamljen u kući u predgrađu. "Budući da je i moja supruga slično razmišljala, bacili smo se u potragu i pronašli druge ljude koji su željeli stanovati zajedno." Kada su se njihova djeca iselila iz kuće, preselili su se u ovu zajednicu s više generacija.

Starije osobe u potrazi za alternativama

Velika obitelj u kojoj bake i djedovi žive zajedno sa svojom odraslom djecom i unucima, u Njemačkoj je tek iznimka. Osobe starije životne dobi imaju izbor: živjeti sami ili otići u starački dom. Stoga mnogi od njih, baš poput Hönscheid-Grossa i Tine Arndt traže druge oblike zajedničkog života.

Upravo u većim njemačkim gradovima postoje takve stambene zajednice kao što je Amaryllis u Bonnu, ili starački dom Albert-Ria u Freiburgu. Tamo i studenti mogu unajmiti jednosobni stan po povoljnoj cijeni. U zamjenu za nisku najamninu, mladi se studenti nekoliko sati tjedno brinu o starijim stanarima. Na taj način i jedni i drugi imaju koristi.

Najstarije stanovništvo u Europskoj uniji

Demografske promjene u Njemačkoj ukazuju na to da će u budućnosti biti sve više starijih, a sve manje djece. Podaci Eurostata (Ured Europske unije za statistiku) u srpnju 2013. pokazali su kako je Njemačka zemlja s najstarijim stanovništvom u Europskoj uniji. Dakle, u Njemačkoj je 20,6 posto cjelokupnog stanovništva starije od 65 godina a tek 13,2 posto stanovništa je mlađe od 14 godina.

U isto vrijeme, ponuda stanova nije spremna za takav razvoj: premalo je stanova u kojima se starije osobe mogu kretati čak i ako su u kolicima, a stanarine u takvim stanovima su previsoke za skromne mirovine starijih. Hönscheid-Gross smatra da će višegeneracijski projekti kao što je Amaryllis zbog demografskih promjena u budućnosti biti sve važniji.

Zato apelira na vladu da se pobrine za okvire u kojima bi se olakšalo iniciranje ovakvih projekata. U konačnici će takve projekte morati provesti samo društvo, kaže Hönscheid-Gross, dakle angažirani pojedinci koji aktivno traže nove načine stanovanja.

Nikad nije dosadno

Višegeneracijsko stanovanje u Bonnu uz sve prednosti ipak ima i nekoliko mana. Kada se zajedno živi, uvijek dođe i do sukoba. "Tako je i kod nas", priznaje Hönscheid-Gross. Važno je o problemu razgovarati i pokušati pronaći kompromis. Arndt priznaje da joj je nekim danima "dosta svega i ne želi uvijek razgovarati".

"Tada zatvorim vrata, isključim telefon i zvono na vratima. To mi nitko ne uzima za zlo", dodaje Arndt.

Za nju je na početku bilo teško to što više nije svoj auto imala samo za sebe. "Morala sam se naviknuti na to da moram  s nekim dijeliti automobil. Danas to smatram odličnim. Ne gledam više ni na to jesam li za ogrebotinu ili za ulubljeni odbojnik na autu kriva ja ili netko drugi. Glavno je da se još uvijek imamo u čemu voziti."

Čak i kad dođe do sukoba, Hönscheid-Gross, kao ni Arndt više ne mogu zamisliti život na nekom drugom mjestu. "Nikada nije dosadno i čovjek se ne osjeća beskorisnim. To čini život ovdje vrijednim življenja", kaže Arndt s osmjehom.