Stalne svađe oko novca u Europi

Kada je Europska komisija nedavno predložila da se proračun EU-a za 2013. godinu poveća za sedam posto, mnogi političari u Berlinu, Londonu ili Haagu su pomislili da su se prevarili i nešto krivo čuli. Pa kako Komisiji pada na pamet zahtijevati znatno povećanje proračuna, a istovremeno nalaže članicama stroge mjere štednje? Kritika je pljuštala sa svih strana. Ali povjerenik EU-a za proračun Janusz Lewandowski se nije dao smesti. "Naš proračun je skroman. A uz to on nije niti uzrok niti rješenje problema koje sa prekomjernim zaduženjima imaju pojedine zemlje članice", naglasio je on.

Kao obrazloženje Lewandowski navodi dva argumenta. S jedne strane je 2013. posljednja godina šestogodišnjeg proračunskog ciklusa. To znači da tu na naplatu dolaze brojni dugoročni projekti koji su ranije započeti. S druge strane su, kaže Lewandowski, proteklih godina članice proračun EU-a previše kratile, pa to sada treba uravnotežiti. Kao primjer on navodi tekuću godinu: za nju je Komisija tražila povećanje od pet posto, a odobreno joj je samo dva posto.

"To neće riješiti Schäubleove probleme"

Takozvanim "neto platišama", dakle zemljama poput Njemačke, Velike Britanije ili Nizozemske koje u proračun Europske unije uplaćuju više no što iz njega dobijaju ne radi se samo o sljedećoj godini. Oni nastoje reformirati kompletnu strukturu proračuna, uključujući tu i iduće šestogodišnje razdoblje od 2014. do 2020.

Za to razdoblje je Komisija već formulirala svoj zahtijev - bilijun (znači tisuću milijardi) eura. Werner Hoyer, tadašnji državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova je odmah negativno reagirao: "Ako mi u našim državnim proračunima moramo provoditi bolne uštede, trebala bi i Komisija uštedjeti barem 100 milijardi", rekao je Hoyer.

Ali mada se tu naravno radi o ogromnim svotama, ipak se objektivno može reći da je proračun Europske unije u osnovi skroman. Za usporedbu: samo Njemačke je tri puta veći. Na taj nesrazmjer ukazuje i predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. Ukoliko se Njemačka uspije nametnuti sa svojim predstavama o štednji, zemlja će godišnje Bruxellesu isplaćivati samo milijardu eura manje. "Pa ne vjerujete valjda da bi ta jedna milijarda mogla riješiti bilo koji problem koji muči njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea", retorički pita Schulz.

Investicije koje svima koriste

S druge strane, mnoge zemlje članice EU-a, prije svega na istoku i jugu Europe, nužno trebaju financijsku podršku iz Bruxellesa, naglašava povjerenik Lewandowski. "40 posto svih javnih investicija u novim zemljama članicama se sufinancira iz Bruxellesa. U Portugalu je to jedna četvrtina, a slično je i u Grčkoj." Tu se u pravilu radi o velikim infrastrukturnim projektima od kojih koristi imaju svi.

Oni s jedne strane pomažu privredni rast manje razvijenih zemalja, ali od njih profitiraju i bogate zemlje, jer dobijaju dio narudžbi. Osim svega se na taj način mogu ostvariti ciljane investicije u korist čitave Europe. "To nije novac za Bruxelles. To je novac koji se vraća zemljama članicama", naglašava predsjednik Europske komisije José Manual Barroso.

Je li obrazovanje važnije od poljoprivrede?

Prema navodima Komisije, samo pet posto proračuna odlazi upravi, dakle "u Bruxelles". Sve ostalo se prelijeva u različite projekte u zemljama članicama. Kritičari međutim napominju da se previše novca troši lakomisleno te da previše sredstava odlazi na besmislene projekte poput autocesta kojima se nitko ne vozi ili u firme koje nakon kratkog vremena propadaju. A najjači argument: umjesto da se više ulaže u obrazovanje, znanost i inovacije, novac se odlijeva na subvencije poljoprivredi. To zemlje koje upravo od te vrste financijske pomoći najviše profitiraju, poput Francuske ili Španjolske, naravno negiraju.

Pritom je veliki problem proračuna EU-a i činjenica da Komisija ne raspolaže sa spomena vrijednim vlastitim izvorima prihoda. Manje svote dolaze iz nekih posebnih vrsta carina. Ostatak Komisija mora takoreći "isprositi" od zemalja članica. Zbog toga ona, kao uostalom i brojni zastupnici u Europskom parlamentu, traži vlastite izvore prihoda, poput recimo poreza na financijske transakcije. Malo je međutim vjerovatno da bi do toga uskoro moglo doći: ukoliko se porez i uvede, za što trenutno nema velikih šansi, ta sredstva neće teći u smjeru Bruxellesa. Michael Link, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu, tu je jasan: "Nacionalni proračuni snose sve troškove sanacije euro zone. Zbog toga bi bilo ispravno da oni, ukoliko se taj porez uvede, prvi butu podmireni."

Spor će se dakle nastaviti i vjerovatno je da će do prosinca, kada će na sastanku na vrhu biti donešena odluka, nervoza još rasti. Ali finski ministar za europska pitanja Alexander Stubb je optimističan: "Najčešće je pred kraj još vrlo dramatično. Bit će tu suza i vike i ljutnje. Ali na kraju ćemo jedni drugima ipak pasti u zagrljaj i dogovoriti se."

Autori: Ralf Bosen/Zoran Arbutina

Odg. ur.: Dunja Dragojević