Srpska oporba do kraja posvađana
18. travnja 2021
Nije pretjerano reći da se stanje u srpskoj oporbi pogoršalo od bojkota izbora u lipnju prošle godine. Nakon niza neuspješnih sastanaka i pregovora, nedavno je objavljeno da se priča o zajedništvu „raspala“. Prva linija podjele je ideološka, dok je druga vezana za odnos prema bojkotu izbora.
Pojedine stranke inzistiraju da su političke partije koje su sudjelovale na izborima nepovratno kompromitirane, i s njima ne žele nikakvu suradnju. Viđe Stranke slobode i pravde Dragan Đilas i Narodne stranke Vuk Jeremić upravo oko toga ne mogu uskladiti stavove, i bar za sada očito nema jedinstva oko pomilovanja stranaka koje su, po riječima Vuka Jeremića, sudjelovale na „lažnim izborima“.
Nema vremena za čekanje
Čelnik Dveri Boško Obradović pak smatra da više nema vremena za čekanje, i najavljuje početak vlastite kampanje. Obradović se vratio retorici protiv „ove“, ali i „bivše“ vlasti u kojoj su bili i Jeremić i Đilas sa kojima je donedavno surađivao.
Dušan Spasojević s Fakulteta političkih nauka u Beogradu ističe da to nije iznenađenje, jer je Obradović već više puta rekao da je oporba previše pasivna. „S druge strane jasno da je Dveri tu imaju najmanju šansu da se spoje u koaliciju sa ostalim strankama, i prema tome imaju i najmanje razloga za čekanje“, kaže Spasojević za DW.
Oporba je bojkotom uspjela u osnovnoj namjeri skretanja pažnju na neregularnost izbornog procesa, koji je doveo takoreći do jednostranačkog parlamenta. Međutim, kasnije međusobne svađe i optužbe donekle su potrošile taj kapital, ukazuje novinar Srđan Škoro: „Imamo odsustvo politike, stava i principa unutar oporbe, i sve čemu sada nazočimo je posljedica toga. Umjesto da nakon bojkota, kada su se stvari donekle raščistile i kada se vidjelo tko je gdje, budu jači i jedinstveniji, došli su u daleko goru situaciju, i sada su kao opozicija samo nijmi promatrač brojnih afera vlasti“, ističe Škoro za DW.
Bojkot ni(je) opcija
Ako je prošlogodišnji bojkot bio djelomično uspješan, u kojoj se to mjeri može očekivati od eventualnog bojkota narednih izbora? Pojedini oporbeni prvaci, poput Jeremića, već upozoravaju da će opet bojkotirati ukoliko dijalog vlasti i oporbe ne dovede do ravnopravnih izbornih uvjeta.
„Bojkot izbora bi svakako morao biti realna opcija, jer oporba bi izgubila dio kredibilnosti ukoliko bi se izašlo na izbore na kojima se ništa nije promenilo oko izbornih uvjeta“, smatra Dušan Spasojević.
„Ali, čini mi se da su stranke trenutno blizu odluke da izađu na izbore. Mislim da bi samo manji broj stranaka bojkotirao izbore, čak i ako se ne bi popravili izborni uvjeti. Prostor oporbe je sužen jer bojkot nije donio neke željene rezultate, prije svega ozbiljnije gubljenja legitimiteta režima kako iznutra tako i izvana. A nije uslijedilo ni neko buđenje građana zbog takve situacije“, dodaje Spasojević.
Škoro se slaže s ocjenom da se veći deo oporbe već odlučio izaći na izbore. „Kao što Vučić čeka neki papir iz Europe kojim će mahati dok objašnjava zašto je pristao na bezuvjetno priznanje Kosova, isto tako i oporba čeka neki papir kojim će opravdati svoj izlazak na izbore iako se ništa bitno nije promijenilo“, kaže ovaj novinar.
„Da bi se nešto promijenilo potreban je pritisak koji ne vidim – umjesto toga imamo jalove rasprave o platformama i o tome tko će sjediti u publici tijekom dijaloga vlasti i opozicije“, napominje Škoro.
Opet o kolonama
Slično kao pred beogradske izbore 2018, opet se za slučaj izlaska na izbore priča o dijeljenju u „prirodne kolone“. Odnedavno to se naziva i „crnogorskim modelom“ jer su u susjednoj zemlji oporbenjaci u tri koalicije pobijedili višedesetljetni režim.
Prirodne kolone su razumna opcija, naročito za beogradske i republičke izbore, kaže Dušan Spasojević. „Ne bi trebalo gurati oporbu na jednu listu, vidi se da oni to ne mogu izgurati i dogovoriti se. Mislim da su sve liste koje ne rasipaju glasove dobrodošle.“
Sve te razlike i razlikice kao da dovode u pitanje i nalaženje zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore iduće godine. Neki kažu, još je prerano za imena. Gas je na neki način dao predsjednik Socijaldemokratske stranke Boris Tadić izjavom da će „biti kandidat opozicije ako nema boljeg kandidata“.
Dragan Đilas je vrlo brzo reagirao tvrdnjom da „ima boljih kandidata“, ali je ostalo nepoznato tko bi to mogao biti. Navodi se da ostatak oporbe kandidata traži među poznatim osobama, ali je najvjerojatnije da bi se opozicija podijelila i oko konkretnih imena.
„Mislim da će se tu sve svesti na nekoliko imena i da će svaka grupacija željeti imati svog kandidata. Prije svega – ako ne dođe do neke značajnije promjene – zbog toga što oporba na predsjedničkim izborima nema posebne šanse. Stranke će to više vidjeti kao priliku za dalje profiliranje, a naročito ako budemo istovremeno imali predsjedničke i parlamentarne izbore“, zaključuje politolog Spasojević.