Srbija u potrazi za opravdanjem rata

Agim Čeku, Ilija Jurišić, Ejup Ganić, Tihomir Purda, Jovan Divjak... To su imena ljudi iz bivših republika SFRJ-a s kojima je Srbija ratovala devedesetih godina i koje je nakon 15 do 20 godina odlučila tražiti preko Interpolovih potjernica. Za ratne zločine za koje - kako se u svim slučajevima ispostavilo - nema dokaze. U pitanju su ljudi različitih profila, od visokih političkih i vojnih dužnosnika do branitelja koji su jedva preživjeli srbijanske logore početkom devedesetih. Za sve njih Tužiteljstvo za ratne zločine je u startu moralo znati da dovoljno dokaza nema, što ostavlja otvorenu sumnju u neprofesionalnost i ispolitiziranost.

Postavlja se, međutim, sljedeće pitanje: ako je u pitanju bila neprofesionalnost prva dva ili tri puta, kako to nazvati kad se takav slučaj ponovi četvrti put i koplje slomi na Jovanu Divjaku, po mnogima jednom od najčasnijih ljudi obrane Sarajeva? Nevladine organizacije su to nazvale neprofesionalnošću i direktnim političkim utjecajem, ali prema mišljenju direktorice Helsinškog odbora za ljudska prava Sonje Biserko, u pitanju je nastavak rata drugim sredstvima.

Biserko: „Srbija nije napravila diskontuitet s Miloševićevom politikom“

"Svi ovi slučajevi koje smo imali prilike vidjeti posljednjih godinu dana predstavljaju pokušaj da se rat u BiH prikaže tako kao da je bošnjačka strana sve počela", tvrdi Biserko. To je, prema njezinom mišljenju, naročito vidljivo u zahtjevu za ekstradiciju Ejupa Ganića, koji je sud odbio jer je zasnovan na nepostojećim dokazima.

"To je kratkovidna politika koja je dovela do toga da je poraslo nepovjerenje prema Srbiji i Beogradu", kaže direktorica Helsinškog odbora za ljudska prava. Ona napominje da je ključni problem ovakvog ponašanja Srbije u potpisanom sporazumu s tužiteljstvima Hrvatske i BiH. "To narušava cijeli napor da se uspostavi neka vrsta suradnje koja bi raščistila nasljeđe iz devedesetih godina", zaključuje Biserko i ide u svojoj kritici još dalje: "Ovakvo postupanje, na žalost, pokazuje da Srbija nije napravila diskontinuitet sa Miloševićevom politikom. To se vidi i po tome da su glavni akteri i stratezi Srbije danas upravo oni koji su određivali politiku prije Miloševića, za vrijeme Miloševića te su i sada nastavili to činiti kroz kanale Tužiteljstva za ratne zločine“.

Sustavno narušavanje odnosa u regiji

Srbija je 2010. godine doživjela dva velika poraza u borbi za pravdu po njezinom modelu – najprije je pred sudom u Londonu tužitelj priznao da su potjernicu za Ejupom Ganićem podigli iako nemaju dokaze, a onda je revidirana presuda Iliji Jurišiću koji je, iako opet nije bilo nikakvih dokaza, najprije osuđen na 12 godina za ratni zločin protiv vojnika JNA u Tuzli, da bi na kraju bio pušten da se brani sa slobode. Međutim, ni nakon ova dva šamara, ništa se nije promijenilo. Srbija nastavlja postupati po optužnicama iz devedesetih godina, od kojih bi se za mnoge moglo pomisliti da su podignute kako bi se opravdao rat u Hrvatskoj i BiH.

No, srbijanski javni tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević smatra da treba nastaviti s ovom praksom jer „to duguje žrtvama i ne želi trgovati mrtvim glavama”, kako je istakao u srijedu (9.3.) na konferenciji za medije. On je napomenuo da je Tužiteljstvo predalo dokaze protiv Jovana Divjaka Ministarstvu pravde zbog zahtjeva za izručenje. Istovremeno je s druge strane Vukčević naglasio da je spreman na potpisivanje Sporazuma i razgovore sa Tužiteljstvom BiH o ustupanju dokaza za Dobrovoljačku i za Tuzlansku kolonu.

„Spreman sam i na ekspertsku reviziju vojnih predmeta koje je Srbija preuzela od vojnog pravosuđa i, ukoliko Divjak bude isporučen Srbiji, u cilju utvrđivanja istine, saglasiću se da se brani sa slobode do okončanja istrage”, istakao je Vukčević.

Početkom siječnja je uhićen Tihomir Purda, vukovarski branitelj koji je priznao zločin pod mučenjima u srbijanskim logorima. Srbija, koja još nije službeno priznala postojanje logora na svom teritoriju a kamoli pokrenula istragu protiv ljudi koji su mučili i ubijali zarobljenike širom zemlje, odustala je od progona jer nema dokaze. Samo dan nakon puštanja Tihomira Purde kao grom iz vedra neba stigla je vijest da je po istim potjernicama pritvoren Jovan Divjak. Zahvaljujući svemu ovome, odnosi u regiji su, najblaže rečeno, duboko narušeni.

Prema mišljenju odvjetnika Srđe Popovića, to je zapravo jedina posljedica svih ovih događanja.

Politika neeksplodiranih bombi

„Znamo da Jovan Divjak neće biti izručen Srbiji, prema tome, nakon svega ovoga, neće se dogoditi ništa. Ovaj događaj će samo utjecati na odnose u regiji. Naravno, pokvarit će ih, kao što se desilo i sa slučajem Purda. Taman kad su se odnosi s Hrvatskom počeli razvijati, došlo je do zahtijeva za ekstradiciju. Ja na to gledam kao kad poslije rata ostanu velike neeksplodirane bombe. One se demontiraju i unište na sigurnom mjestu, ali ipak ostaju podsjetnik na neko drugo, teško vrijeme", tvrdi Popović. On pozdravlja reakcije javnosti u BiH i Srbiji, ali izražava bojazan da ovi postupci znače povratak logike devedesetih koja glasi: ako hoćete opravdati svoje zločine, počnete ukazivati na zločine drugih, a onda ih počnete i izmišljati. "To je vrlo neefikasan način da se obranite od vlastitih zločina", ističe Popović.

Na sljedećoj stranici pročitajte o društvima koja se ne žele suočiti sa svojom prošlošću i o tome kako se širi nemir među ljudima

Teško je sjetiti se pozitivnog pomaka Srbije koji nije završio duplim uzmakom natrag. Iako su svi pozdravili odlazak predsjednika Srbije Borisa Tadića na Ovčaru kao gestu isprike, ostala je otvorena bojazan da će taj postupak ipak biti zloupotrebljen. Tada se javno govorilo da isprika nije dovoljna ukoliko se ne promijeni politika koju Srbija vodi. Ubrzo nakon toga je uhićen Tihomir Purda, a nakon njegovog uhićenja Hrvatska i Srbija su se vratile u ranije stanje kao da isprike na Ovčari nije ni bilo. Uloga Srbije u regiji sve je negativnija, a to prije svega pokazuje odnos prema BiH. Svakim ovakvim postupkom zaoštravaju se ionako loši odnosi između dva entiteta. Novinar, publicist i spisatelj Ivan Lovrenović smatra da se na slučaj Jovana Divjaka može gledati isključivo kao na politizaciju.

„Cijela ta stvar koja traje već godinu dana, od slučaja s Ganićem do danas, u BiH proizvodi vrlo žestoke i nepovoljne reakcije. U ovom slučaju se to najbolje pokazalo na potpuno polariziranim reakcijama iz Sarajeva, gdje je Divjak ikona grada, i onima iz Banja Luke. To su toliko oprečne reakcije da one zapravo svjedoče o dubinskoj polariziranosti ta dva dijela BiH-a, barem kad je riječ o političkoj sferi", kaže Lovrenović. On podsjeća kako je sam Divjak rekao u jednom intervjuu da je stanje u BiH, zahvaljujući ponašanju Srbije, možda gore nego poslije rata 1996. godine. "Reakcije nakon hapšenja to potvrđuju i to je ono što me kao građanina BiH posebno ispunjava zebnjom jer govori da je BiH i po svom bazičnom stanju raspolućen. Još ako dobiva ovakve udarce kakve dobiva iz Srbije, onda to može tu raspolućenosti samo još produbiti i u tom pogledu ne treba imati nikakvih iluzija“, tvrdi Lovrenović.

Neodgovornost javnosti

Lovrenović uz to napominje da se u ovom slučaju ne smije izgubiti iz vida druga dimenzija – tko je Jovan Divjak i koliko je i on sam, odmah po završetku rata, inzistirao na tome da se zločin u Dobrovoljačkoj ulici rasvijetli i da se njegovi počinitelji kazne.

"Jovan Divjak je jedna vanzemaljska pojava, on je svojim držanjem od samog početka rata pokazao da se može kao čovjek i kao profesionalac biti vjeran samom sebi i svom osjećaju časti i to je ono što Divjaku ne može oduzeti nitko i što će on kao pojedinac u povijesti ostati kao jedna potpuno nevjerojatna unikatna pojava u ovim našim postjugoslavenskim relacijama. (...) Vi vidite da se cjelokupno Sarajevo buni zbog onoga što se desilo Jovanu Divjaku, ali s druge strane pomalo čovjeka to može i deprimirati zato što u tom istom Sarajevu događajima u Dobrovoljačkoj nikako da se da stvarna dimenzija, pogotovo ne kroz pravni postupak", ukazuje Lovrenović. On smatra da tu Divjak s jedne strane dobija, ali i na sarkastičan način gubi, jer je žrtva tog nemara i tog sakrivanja koje dolazi iz njegovog Sarajeva i njegove BiH: "Na kraju bi, ne bih volio da tako ispade, ali kad bi se povijest poigrala na najsarkastičniji način, Jovan Divjak mogao postati žrtva vlastite čestitosti i vlastite časti“.

Srbijanski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević je napomenuo da je glavnom tužitelju BiH Miloradu Barašinu još 2009. godine nudio potpisivanje Sporazuma o ustupanju dokaza. Ali reakcija nije bilo: „Te godine je raspisana potjernica za Jovanom Divjakom. Da je tada potpisan Sporazum imali bi pravni okvir prebacivanja ovog predmeta pravosuđu Bosne i Hercegovine. Da je Sporazum potpisan, ne bi u ovom obliku imali slučajeve Ganić i Divjak, a i slučaj Tuzlanske kolone bi izgledao potpuno drugačije”, naglašava Vukčević.

Gdje su reakcije srbijanskih stranaka?

Potez Tužiteljstva za ratne zločine osudile su mnoge nevladine organizacije u Srbiji, navodeći da je ovo dokaz neprofesionalnog i politički motiviranog postupanja. Ali osim Liberalno-demokratske stranke koja se oglasila četiri dana kasnije, ni jedna druga politička stranka nije našla za shodno osuditi ovakvo postupanje Srbije, a jedan dio medija Jovana Divjaka nazvao je "ubojicom Srba".

Do sada dokazana neutemeljenost optužnica srbijanskog tužilaštva, umjesto potrage za pravdom, ima za sada za posljedicu samo jednu stvar – sve lošije odnose u regiji.

Autorica: Žarka Radoja, Beograd

Odg. ur.: Z. Arbutina/D. Dragojević