Srbija – seksizam na svim razinama

Seksizam se u Srbiji uglavnom promatra kao dio tradicionalne kulture i gotovo da se svaki ispad te vrste donekle pravda nekakvom mačističkom tradicijom u kojoj je vrijeđanje žena ništa drugo doli benigna muška zabava. Zbog prirode svog zanimanja, tome su posebno izložene žene koje se bave politikom ili novinarstvom – gotovo je beskrajna lista zabilježenih ili manje zapamćenih primjera seksizma i mizoginije kojima su bile izložene.

Pojedini političari su svoje kolegice uspoređivali s Idi Aminom, neki su objavili svoju erotsku fascinaciju određenim kolegicama, a pojedini mediji smatrali su da su kod nekih političarki njihove noge jedino što je vrijedno pozornosti, pa su tome posvećivali svoje naslovne stranice. Ima i onih koji su svojim ženskim kolegicama preporučali da smanje kilograme, a pojedine zastupnice kažu da im se muške kolege obraćaju s „djevojčice" i „dušo". Poseban problem predstavlja stav po kojoj nema žene u politici, ili uostalom na bilo kojoj javnoj funkciji, koja je tu zbog svojih profesionalnih kvaliteta.

Građanska opcija nije imuna na seksizam

Vjerojatno najpoznatiji seksistički slučaj u novijoj srpskoj političkoj povijesti bio je ispad političara Srpske napredne stranke Bratislava Gašića, koji je zbog primjedbe kako „voli novinarke koje lako kleknu", smijenjen s položaja ministra odbrane.

A da i oporba pati od istog sindroma pokazao je ovih dana i Saša Janković, nova nada protivnika vladajuće garniture, koji je na pitanje da otkrije novo ime svog pokreta, novinarki rekao da ju, ako to uradi, mora poljubiti. Za neke je to bila samo trapava varijacija na temu čuvene rečenice „ ako ti kažem morat ću te ubiti", ali mnogima se to svejedno nimalo nije dopalo, uključujući tu i one koji podržavaju političke ideje Saše Jankovića. Također, i ovaj gaf je pokazao da nisu točne opaske da su samo konzervativne i desničarske snage sklone seksizmu, nego da toga ima i u onome što se zove građanska Srbija, kaže novinarka tjednika „Vreme" Tamara Skrozza.

„Moram primijetiti da tu na žalost nema neke razlike. Dakle, ono što se javno promovira jeste rodna ravnopravnost, ali kada se ugase kamere, moje bar iskustvo govori da ljevičari, pa čak i oni koji se deklariraju kao feministi i feministkinje, imaju problema sa seksizmom. Daleko od reflektora i političkih govornica i liberalne snage se ponašaju manje više poput onih desnih i konzervativnih", kaže Tamara Skrozza.

Sociologinja Vesna Pešić ističe da i u građanskim krugovima ima dosta tradicionalizma, i da i oni na taj način potpadaju pod neki opći vrijednosni obrazac. „S obzirom da je tradicionalizam ovdje jako čvrst, vjerojatno i onima koji se predstavljaju kao građanska opcija se tako nešto može omaknuti, jer je ovdje je to jednostavno dominantan model. A srpsko društvo se preko nacionalizma dodatno tradicionaliziralo i to u daleko većoj mjeri nego što je to bilo u socijalizmu", ocjenjuje Vesna Pešić.

Privatni stav u javnom govoru

Tamara Skrozza ocjenjuje da je Srbija prilično konzervativno i mizogino društvo, ali da sve to ne bi bio problem kada bi postojala određena razina kulture javnog govora. „Što je dakle ono što ostaje u četiri zida, a što je ono što ide u javnost? Ono što je trebao ostati privatni stav, isplivalo je u javni sektor kao seksizam i mizoginija, i sada se širi kroz medije, kroz obraćanje političara i javne nastupe".

Ima i onih koji smatraju da su seksizam i mizoginija samo produžetak estrade i estradizacije politike, a Tamara Skrozza primjećuje da u Srbiji nema jasno određene granice između estrade i politike. „To se vidi čak i kroz neke osobne situacije. Vi imate istaknute predstavnike estrade koji su izrazili ovu ili onu političku pripadnost, a imate i ljude na visokim državnim položajima koji se druže s ljudima s estrade. U svemu tome žene imaju ulogu po kojoj samo trepću i moraju biti fine i poslušne".

Amaterizam srpske politike

Tamara Skrozza ističe da se gaf Saše Jankovića „ipak ne može dovoditi u istu razinu sa ispadom Bate Gašića" i napominje „da se Saša Janković ipak korektno ispričao, što nije bio slučaj kod većine ranijih seksističkih ispada. A u svojoj predsjedničkoj kampanji je imao vrlo istaknutu rodnu dimenziju".

Za Vesnu Pešić taj slučaj je ipak dokaz amaterizma u srpskoj politici: „Saša Janković je vrlo dobro vršio svoju državnu funkciju. Kao državni činovnik, držao se svih mogućih pravila i u svemu tome se uspio i suprotstaviti vlastima. To jest bila podloga da bude dobar kandidat za predsjednika države. Ali on je sada prešao u jednu potpuno drugačiju disciplinu i zato mu se sve ovo i događa. On sada praktično mora voditi partiju i postati političar, ali očito  je da se u tome nije uvježbao".

Lijek za sve ove probleme, kao i za sve što zadire u oblast ljudskih prava, jest strpljenje, kaže Tamara Skrozza i dodaje: „Čitav sustav mora biti formatiran tako da daje jednaka prava ženama i muškarcima. Imamo naravno neke elemente koji su poboljšali stanje, ali je sve to daleko od idealnog, i daleko od onoga što podrazumijeva rodna ravnopravnost, za koju se svi deklarativno zalažu".