Srbija - razočaran pogled unatrag

Miloševića je s vlasti srušila koalicija čak 17 oporbenih stranaka – "Demokratska opozicija Srbije" (DOS) – koja je formirana u siječnju 2000. godine, nakon silnih muka i čitavog desetljeća oporbenih svađa koje su išle u korist režimu.

DOS su podržavale i pojedine nevladine organizacije, poput skupine ekonomskih stručnjaka G17 plus koja će kasnije prerasti u političku stranku. Podržavali su ih i pojedini sindikati, ali DOS su prije svega podržavali mladi aktivisti iz antimiloševićevog pokreta Otpor, koji su imali bogato iskustvo u borbi protiv režima.

Nenormalno je normalno

Vladimir Ješić bio je jedan od najistaknutijih i najčešće uhićenih Otporaša. Za razliku od pojedinih članova ovog pokreta, koji su iz Otpora nakon smjene vlasti prešli u politiku ili u diplomaciju, Ješiću nije bilo do toga. Počeo se baviti novinarstvom, a danas se pokušava baviti biznisom. „Tamo 1998. i 1999. godine, kada smo bili hapšeni od strane Miloševićevog režima, velikom broju prijatelja sam govorio da ne odlaze iz Srbije, misleći da ćemo svi zajedno moći stvoriti zemlju u kojoj ćemo normalno živjeti. Da se konačno obistini ona naša parola: ‘Doći će i zima, pravićemo sneška, biće i Srbija slobodna ko Češka!’ Očigledno, mi te godine nismo doživjeli“, smatra Ješić.

Prema Ješićevim riječima, silna građanska energija iz 2000. godine potrošena je jer se u Srbiji zapravo nikad nisu dogodile stvarne promjene. „Čovjek koji nas je hapsio, sada je čovjek koji je proglašen ‘europejcem’, što je potpuni apsurd! Kada pričate nekom iz drugih zemalja da je Miloševićev čovjek na čelu policije (Ivica Dačić, potpredsjednik Vlade i član Socijalsitčke Partije Srbije SPS, koju je 1990. osnovao Slobodan Milošević), oni ne mogu da vjerovati. Nama je to potpuno normalno i to je ono što je najopasnije. Mi smo jednostavno oguglali i otupjeli...“, ocjenjuje Vladimir Ješić.

Elita ne želi promjene

Miodrag Isakov bio je jedan od 17 čelnika DOS-a, jedno vrijeme i potpredsjednik Vlade Srbije, a potom i veleposlanik u Izraelu. Isakov je već godinama izvan politike i kaže da svoja uvjerenja nije promijenio. „Ja sam i dalje uvjeren da se ne može ništa pomaknuti na bolje bez obračuna s prljavim kapitalom, stečenim na propasti države i građana, jer taj kapital i dalje podtiče korupciju i kontrolira sve društvene i ekonomske tokove. Elita – i politička, i ekonomska, i kulturna – ne želi suštinske i stvarne promjene, ne želi uređenu državu, jer u takvoj državi oni ne bi mogli biti elita“, smatra Isakov.

Isakov smatra da nije bila iluzija ideja iz 2000. godine koja je pokrenula građane na bunt protiv režima da se od Srbije može napraviti pristojno mjesto za život. „Nije bila iluzija da se može od ove zemlje napraviti ozbiljna pravna država i pravedno društvo. To se može i danas, ali, naravno mora se razjuriti sve ovo što sada čini elitu u ovoj zemlji. I to većina od njih bi morala biti uhićena! Nema demokracije u Srbiji dok većina političara i gospodarstvenika ne bude uhićena“, oštro ocjenjuje Miodrag Isakov.    

Bolja budućnost je negdje drugdje

Vladimir Ješić je, s druge strane, pesimist u pogledu budućnosti. „Bilo bi dobro da svi oni koji mogu naći izlaz iz ove zemlje, da sebi nađu neku bolju budućnost u nekim drugim zemljama, koje će im ponuditi da se školuju, da žive i rade u nekom normalnom okruženju, u kojima se neće ugrožavati osnovna egzistencija, u kojima ih političari neće smatrati najobičnijim biračkim tijelom. Na žalost, ovdje nema budućnosti“, smatra Ješić.

Teškom mukom sastavljeni DOS počeo se raspadati praktično odmah nakon svrgavanja Miloševića s vlasti, a sve je kulminiralo 2003. godine, ubojstvom premijera i glavnog pokretača promjena Zorana Đinđića.

Od čelnika DOS-a u politici ih je danas aktivno još samo šestoro: Dragoljub Mićunović, Vojislav Koštunica, Velimir Ilić, Nenad Čanak, Žarko Korać i Rasim Ljajić. Trojica su umrli, a jedan od čelnika, general Momčilo Perišić, završio je u Hagu.

Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad

Odg. urednik: Snježana Kobešćak