Plaćenici Zapada

Već pomalo zaboravljena retorika devedesetih o izdajnicima i stranim plaćenicima postupno se vraća na srpsku javnu scenu. Sve je stidljivo započeto spiskovima „najvećih srbomrzaca“, koje su promovirale pojedine nacionalističke i „patriotske“ organizacije, a kasnije je neka vrsta sličnih poduhvata prihvaćena i u medijskom mainstreamu. Reprezentativni primjer je dnevni list Politika, koji već dulje vrijeme uredno objavljuje spiskove pojedinaca, medija, novinarskih udruga i nevladinih organizacija, koji za projekte dobivaju novac iz zapadnih zemalja.

Retorika bliska vlastima

Politika tako u svom tekstu „Euri za stare znance“ nabraja kome je sve otišao novac Europske komisije. Novinari i urednici to pravdaju potrebom za transparentnošću, uz ciničnu opasku da jedna te ista imena dobivaju novac. Oni koji su se našli na tim spiskovima sa druge strane navode da podaci o donacijama nisu nikakva tajna, i da su svima dostupni. Naglašava se i da je novac za mnoge projekte dobiven na javnim konkursima. Kada su, međutim, pojedini aktivisti nevladinog sektora postavili pitanje o izvorima financiranja brojnih „patriotskih“ organizacija i stranaka, tu je već nastao medijski muk.

Predstavnici pojedinih medijskih udruženja su upozorili da je pravljenje spiskova „stranih plaćenika“ još jedan opasan vid pritiska na nevladin sektor i medije, i da se na taj način mnogim ljudima crta meta na čelu. „Mislim da je to povratak na retoriku koja je bliska sadašnjoj vladajućoj strukturi“, ističe za DW Dragan Popović, predsjednik Centra za praktičnu politiku. „Imali smo kratak period nakon Petog oktobra kada je bilo pomalo nepristojno tako se obraćati ljudima i dijeliti ih na patriote i izdajnike. Sada su ponovo sve brane podignute i ponovo možete na taj način da etiketirate ljude. Bojim se da je to samo dio šireg društvenog konteksta u kojem je takvo etiketiranje legalizirano i na taj način se ljudi odstranjuju iz javnog i političkog života.“

Popović kaže da su novinari Politike ipak „nešto vještiji od novinara tabloida“ pa oni to pokušavaju zamaskirati kao legitiman novinarski posao, ali je to u biti „lov na strane plaćenike i izdajnike“. „Isto to je redakcija Politike radila i devedesetih godina, a očito i ova sadašnja pokušava isto. I što god sad bilo tko od nas, tko je u kontaktu s nekim stranim donacijama, kaže to će se promatrati u kontekstu da mi primamo novac iz inozemstva i da je to sigurno nešto što je suprotno državnim interesima Srbije“, smatra Popović.

Vlast ne želi promjene

“Temeljni razlog zašto se ponovo susrećemo s retorikom devedesetih je taj što se ovdje ne žele nikakve promjene”, ocjenjuje za DW Zoran Gavrilović, iz Ureda za društvena istraživanja (BIRODI). „Stoga se žigošu oni koji nalaze volju, želju i podršku da nekako mijenjaju stvari u Srbiji. A s druge strane se građani, koji su baza podrške sadašnje vlasti, drže u stanju posttraumatskog tranzicijskog stresa tako što se obnavljaju priče o stranim plaćenicima i nekome tko navodno hoće zakulisno srušiti vlast koja ima toliku podršku. Na taj način vlast odbacuje odgovornost i kod ljudi koji su žrtve tranzicije podgrijava osjećaj da su za sve njihove probleme zapravo krivci ti strani plaćenici.“

Zoran Gavrilović napominje da je u samoj Srbiji praktično nemoguće dobiti novac za sve ono čime bi se trebao baviti nevladin sektor. „Na natječajima ministarstava možda možete dobiti neki novac za ekologiju, ili pitanje mladih, što nisu nebitne teme, ali su daleko manje relevantne od slobode medija, korupcije, ili neovisnosti pravosuđa“, kaže on. A za ove najvažnije teme, dodaje, financijsku podršku morate potražiti u inozemstvu.

Zanimljivo je, primjećuje Popović, da se za transparentnost financiranja tobože zalaže upravo list Politika, koji „ima nepoznate vlasnike i financijere“. „Ne kažu uzalud ljudi ‚čim čujem priče o patriotizmu ja gledam gdje mi je novčanik‘. Ako imamo na umu da smo ovih dana svjedoci i izložbe Necenzurirane laži, mislim da je sve to dio iste matrice ponašanja. Očito je da svim tim ljudima prvo pada na pamet da naprave spiskove svih svojih takozvanih neprijatelja, a zapravo političkih protivnika. Bojim se da u tom smislu nismo pri kraju, nego da se čitava ta mašinerija tek zahuktava.“

Bune se samo plaćenici

Na meti prozivki da su strani plaćenici našla se tijekom proteklih dana i inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“, s već poznatim repertoarom optužbi da njihovim aktivnostima rukovodi CIA i da Amerika na taj način ruši Vučića. Zoran Gavrilović smatra da je „tužna činjenica što postoji shvaćanje da se netko buni samo ako ga za to neko plaća. Dakle, sve je u zemlji idealno, savršeno, životni standard je fantastičan, i protiv toga mogu biti samo strani plaćenici!“

Ako se ima u vidu činjenica da je i država Srbija dobila i dobiva znatnu financijsku pomoć sa Zapada, i ako stvari banaliziramo do kraja, onda bi se i Srbija i njezina vlast mogli naći na spisku stranih plaćenika. A kada se prisjetimo da je Srbija na putu ka Europskoj uniji, i da je vlast vrlo ponosna na taj podatak, postaje sve aktualnije pitanje doživljava li vlast Zapad kao prijatelja ili neprijatelja.

Dragan Popović ocjenjuje da je i to dio šizofrene političke orijentacije. „Mi nikada nismo sigurni u kojem smjeru oni žele voditi Srbiju. A to nije zemljopisno opredjeljenje, nego jednostavno želja za sustavom kakav je u Zapadnoj Evropi, dakle demokratski uz poštovanje pravne države i ljudskih prava, ili želite autokraciju poput Putinove. I u skladu s tim logično je što oni ne postavljaju pitanje novca koji država dobiva od EU-a. Jednostavno, ogroman dio ljudi u vladi i oko nje vjeruju da je EU jedan veliki bankomat: to služi da mi uzmemo neki novac, ali mi ćemo ih bez obzira na to prevariti pa nikada nećemo uvesti slobodu medija ili neovisno pravosuđe.“