Srbi u četiri zida čekaju da prođe euforija

Domaće vino po tradicionalnoj obiteljskoj recepturi, Milan danas proizvodi u Banja Luci. To što je stotinama kilometara udaljen od mjesta gdje su njegovi preci stoljećima uzgajali vinovu lozu i pravili vrhunska vina, ne sprječava ga da nastavi njihovim koracima.

Životni put, točnije rat, doveo ga je u grad na Vrbasu. Njegovi su roditelji u Banja Luci napustili izbjegličku kolonu nakon operacije „Oluja“, iako tu nisu imali nikoga: „U šali kažemo da nam je nestalo goriva pa dalje nismo mogli“, kaže Milan Jokić koji je te 1995. godine imao devetnaest godina.

Priča o izbjeglištvu obitelji Jokić duga je i kompleksa, ali Milan ističe da je sa sretnim završetkom. „Svi smo živi i zdravi, a to je najvažnije. Od uže obitelji nitko nije stradao, a kada se usporedi s tim, sve ostalo je manje važno“, dodaje naš sugovornik.

„Bili smo moderni – išli smo kamionom, a ne traktorom“

Jokići su rodom iz okolice Benkovca, međutim rat ih je zatekao u Rijeci gdje su Milanovi roditelji dobili posao i osnovali obitelj. Početkom devedesetih kriza i propast tvrtki u kojima su radili natjerali su ih da se vrate rodbini iz čisto ekonomskih razloga jer je na selu lakše preživjeti.

Priznaje da u tom razdoblju kao tinejdžer nije toliko ozbiljno shvaćao rat i izbjeglištvo. Sve mu je djelovalo kao neka igra koja će proći: „Danas bih sve to mnogo teže podnosio. Moji roditelji najbolje znaju kako im je bilo. U izbjegličkoj koloni su se našli ne znajući što ih čeka. Rečeno im je da idu na dan ili dva kako bi se sklonili. Ništa nisu ponijeli, baš ništa. Danima smo išli u nepoznato i onda se zatekli u gradu u kojem nikoga nemamo, nikoga ne poznajemo.“

Stvari su se ipak posložile. Vrlo brzo su uz pomoć drugih ljudi došli do smještaja, a potom i do krova nad glavom. Materijal za kuću dobili su skoro besplatno. Prijatelji i poznanici iz inozemstva su slali novac koliko je tko mogao, nešto su sami stekli i nastao je novi dom obitelji Jokić.

„Kada su se konačno smjestili ovdje, moji roditelji su se odlučili vratiti u Hrvatsku. Prije deset godina ostvarili su stanarsko pravo, iako su debelo oštećeni. Umjesto našeg stana u centru Rijeke, površine 118 metara kvadratnih, danas žive na periferiji u duplo manjem stanu“, priča njihov sin.

Dalmatinsko vino u Banja Luci

Na njihovoj adresi u Banja Luci danas živi Milan sa svojom obitelji. Neprimjetnu, ničim obilježenu obiteljsku vinariju Nedeljka i Milana Jokića od ranog jutra posjećuju kupci. Tko god dođe ne odlazi bez najmanje pet litara domaćega kvalitetnog vina. Tu su i rakije, čuvena loza, travarica, razni likeri. Na pitanje kako se odlučio na taj posao, od kojeg inače dobro živi, on odgovara: „Vinska kultura je oduvijek u našoj obitelji. Međutim, kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo lako naći posao, moj otac i stričevi su na neko vrijeme zapostavili tradiciju. Kad je došao rat i teška vremena, čovjek se vrati onome što mu je u krvi i što zna najbolje raditi. Počeli smo 1998. i od tada lagano širimo ponudu“, priča Milan dok pokazuje bogat asortiman iz vinskog podruma.

Ljude dijeli na žrtve i zločince

Naš sugovornik rado odlazi u Dalmaciju i kninsku krajinu gdje ima rodbinu. Iako je za njegovu obitelj rat izvor velike traume, Milan kaže kako je sve ostavio iza sebe i kako mržnji nema mjesta u njegovom životu: „To je politika. Tako gledam na 'Oluju' i čitav rat. Nacionalisti me nisu uspjeli preobraziti. U mojoj glavi postoji podjela samo na žrtve i zločince, ne na Srbe, Hrvate i Bošnjake.“

Kada Milana pitaju odakle je, on kaže iz Banja Luke. Tu je proveo polovicu svog života, oženio se i pustio korijenje.

Od rođaka i prijatelja, dodaje on, rijetki su se vratili u Benkovac. Na dan kada Hrvatska slavi godišnjicu „Oluje“, nitko od njih ne izlazi iz kuće. Ostaju u svoja četiri zida i čekaju da prođe euforija. Ne žele izazivati pozornost. Tako je svake godine, baš kao i danas.