Srbi iz Velike Hoče žene se Albankama

„Zovem se Trendefile Kiši. Iz okoline Kruje sam, u središnjoj Albaniji. Ovdje u Veliku Hoču udala sam se prije godinu i pol za Slavišu Pavlovića i već šest mjeseci imamo sina Nebojšu. Zadovoljna sam dosadašnjim životom. Dobro me je prihvatila i svekrva, a sa suprugom se odlično slažem, iako on ne zna puno albanski, a ja srpski.“ Ovako započinje svoju životnu priču ta mlada žena, inače jedna od deset Albanki koja se u zadnjih nekoliko godina udala u srpsko selo u orahovačkoj općini na jugu Kosova, dok svog nemirnog sina drži u naručju i umiruje ga na srpskom.

„Bog me blagoslovio snahom iz Albanije“

Njena svekrva Živana ne krije veselje što joj se sin, koji je ovih dana navršio 40 godina, napokon oženio. A što se 26-godišnje snahe tiče: „S njene strane, Bog me je blagoslovio. Ona me poštuje, upita me da nisam bolesna, treba li mi što. Naša ni jedna me ne bi pitala. Ja sam jednom bila u Albaniji, to su osjetljivi i dobri ljudi. Ne možeš zamisliti kakvi su to ljudi. Ja sam zadovoljna s njene strane. Rodila mi je unuka, vratila sam ime sina Nebojše koji mi je poginuo 1999. Sada se moj unuk zove Nebojša. Ovdje ima dosta žena iz Albanije, ali moja i žena mog kuma su najbolje.“

Sve žene iz Velike Hoče, računajući i one koje su došle iz Albanije, nakon kosovskog rata odlaze roditi u Srbiju, kaže baba Živana. Trendafile je međutim, rodila u orahovačkoj bolnici: „Tako su je dobro dočekali. Sada nikada ne plaća preglede za dijete ni kod privatnog liječnika. Samo neka oni žive dobro. I sa sinom mi se slaže. U tri sata da joj dođe suprug – ona će ustati, otvoriti mu vrata. Ja sam zbog toga zahvalna.“

„Kuma nas je upoznala, ništa nisam platio“

Slaviša Pavlović prvo objašnjava kako se upoznao sa svojom životnom suputnicom u Albaniji: „Što se tiče mene i moje žene Trendafile, preko kume je sve to išlo. Svidjeli smo se jedno drugom, dogovorili koji dan. Tjedan dana sam čekao, a dolje sam odmah sutradan kupio vjenčani prsten, sat… Ništa nisam platio, što se tiče preko neke organizacije, kao što su neki davali po 500 ili 1.000 eura. Ja dinar ili jedan cent nisam dao.“

On je, kako kaže, presretan sa svojom suprugom. Dugo je čekao, ali isplatilo mu se, i sada ima bračnu družicu koja mu „odgovara u svakom pogledu“: „Sad, za sad, super. One su, da kažem iskreno, i poštene i vrijedne. A paze ti i na majku. Dijete je najbitnije da ga pazi. Čiste su. Nema šanse da ona negdje ide, da ode na kavu, dok ne pita mene, dok se ne javi mužu – to ne. Što se toga tiče, poštene su.“

Ženite se djevojkama iz Albanije

Momcima iz ovog starog sela, poznatog po 13 crkava, nekima i iz srednjeg vijeka, mještani kažu: „Svaka vam čast što ste to učinili. Evo, kuma je dobila sina, dolje jedan drug isto sina, treći drug – sina, ja – sina . Znači četiri. Zar to nije dobro?“

U Hoči, s oko 500 stanovnika, veliki je broj neoženjenih. Djevojke se, kao po pravilu, udaju negdje izvan Orahovca, a za mladiće je do sada to bio skoro nerješiv problem. Zato Slaviša njima poručuje: „Da su pametni, da se ožene odozdo (iz Albanije). Što nama fali? Meni sin raste, a ovako bih i dalje bio neoženjen.“