"Spremni na ubijanje"

Deutsche Welle: Vaša knjiga "Spremni na ubijanje" bavi se pitanjem, zbog čega njemački mladići odlaze u tzv. „sveti rat“ - džihad. Vi predajete islamski vjeronauk u Dinslakenu i doživjeli ste da vaši bivši učenici odlaze u Siriju. Rekli ste da se radilo o vrlo simpatičnim mladićima. Što se dogodilo u njihovim glavama?

Lamya Kaddor: Oni sebe nisu vidjeli kao ravnopravne građane ovog društva. Osjećaj da nisu priznati je u fazi traženja identiteta fatalan. To su povoljni preduvjeti za lovce na ljude. Kada ti mladići nabasaju na te lažno-karizmatične osobe, koje im daju osjećaj priznanja i kažu kako nisu gubitnici, onda to postaje opasno.

Radikalni selafizam podrazumijeva ekstremno nasilje. Vi ste rekli da se radilo o simpatičnim mladićima. Kako je moguće povezati te dvije krajnosti?

To je šizofrenično. Bili su to zaista fini momci. Nakon završetka škole oni su se radikalizirali, godinama nakon što sam im prestala predavati. To samo pokazuje njihovu podijeljenu osobu, koliko su bili izgubljeni između dva identiteta: biti musliman i biti Nijemac. Nisu bili religiozni, bili su otvoreni i orijentirani prema svijetu. Kasnije su postali ekstremni, navodno izrazito pobožni sa nazorima koji misle samo u kategorijama prijatelja i neprijatelja. Internet je u tome imao velikog udjela. Mnogo mladih se tako radikalizira. Mislim da u svemu igraju uloge i fantazije svemoći. Odjedanput oni sami postaju zakon. Oni misle da nepravdu u Siriji ili Iraku mogu da promijene. To je prilično pomućeno razmišljanje ali radi se o indoktriniranim, o ideologiziranim mladićima."

Ekstremizam i nasilje na njih ne djeluje više odbijajuće, već ih privlači?

"Da, posebno ako su iskusili diskriminaciju i frustraciju. Ako već sa 8 ili 9 godina znaju da će im biti puno teže da se probiju jer dolaze iz socijalno slabije porodice, socijalno slabijeg dijela grada. Ako su voljeli kako njihovi roditelji nisu mogli da poboljšaju svoj položaj ili ako su porodice zakazivale, pa je država morala da se brine da povede socijalnu brigu o njima i brigu oko obrazovanja. Tu su selafije puno bolji socijalni radnici. Imaju bolju žicu prema mladima. Zato država mora puno više da učini na tome da djeca dobiju ravnopravne šanse na obrazovanje. Isto tako muslimani, kao i većina društva mora shvatiti da biti Nijemac može značiti i biti musliman. Moramo raditi na prevenciji umjesto na suzbijanju simptoma. I zato moramo omogućiti iste šanse za sve.

Četiri od pet mladića kojima ste predavali su se vratili. Što su Vam rekli?

Kada sam ih srela bili su prilično skrušeni. Bilo ih je stid. Rekli su mi: "Mislili smo da je ispravno to što radimo jer smo željeli obraniti Islam." Ni sami nisu mogli razumjeti kako je do toga došlo. Ali svi su rekli da je to bila greška. To me umirilo. Oni nisu bili dugo u Siriji i nisu stekli iskustvo u borbama.

U knjizi spominjete pojam džihad-romantika. Što podrazumijevate pod tim pojmom?

Djevojčice su više podložne toj džihad-romantici nego dječaci. Govori im se: „Tamo ćete postati cijenjene supruge. Udat ćete se za džihadiste. Vaši supruzi su veliki heroji, koji će jednoga dana završiti kao mučenici. Ima li ičeg ljepšeg pred Bogom?” Neke djevojčice odlaze u znak pobune protiv roditelja. S obzirom da te djevojčice nikada nisu živjele takvim načinom života, roditelji su šokirani.

Put u džihad nije dakle borba kultura već protest mladih?

Kod idejnih tvoraca i mislilaca sa selafijske scene to je borba kultura ali za većinu mladih, koji im se priključuju, definitivno nije. Cijeli politički i džihadistički selafizam perfektno se nudi mladima. Čime se njemačko društvo, koje oni osjećaju kao nepravedno, može više provocirati nego time? U tom pogledu to jeste protest mladih. Njih povezuje određena glazba, specifičan način odijevanja, muškarci puštaju bradu. Veći dijelovi ideologije usmjereni su na mlade i to je ono što selefizam čini tako opasnim.

Kako se ti mladi ljudi mogu zaštititi, da ne kažem “cijepiti”protiv ekstremizma i nasilja?

Sigurno i razjašnjavanjem toga što je vjera. Ne postoji samo tzv. iskonski islam, koji propagiraju selafije. Mi, koji predajemo islam, znamo da su od početka postojale različite teorije i različita shvaćanja tumačenja Kurana. Mladima se mora objasniti kako postupaju selafije. Oni se moraju zapitati što oni žele od njih, kada im nude da s njima provode slobodno vrijeme i razgovaraju. Mora im se reći da ne smiju misliti u kategorijama crno-bijelo, prijatelj-neprijatelj, vjernik-nevjernik. I da budu kritični.

Iz njihovog okruženja se često može čuti da nije bilo nikakvih znakova koji bi upućivali na njihovu promjenu svijesti. Koji su signali povod za uzbunu?

"Isto kao kod desničarskog ekstremizma, mladi se izoliraju, od obitelji, škole i prijatelja. To poprima karakter sekte. Kada je mladić izmanipuliran, on u javnosti često kaže kako se svijet za njega sastoji samo od vjernika i nevjernika. Kaže, mi muslimani smo žrtve a svi drugi su počinitelji i zato moramo nešto poduzeti protiv toga. A ako netko ode u džihad i sudjeluje u borbama onda je za njega najčešće prekasno. Moramo prepoznati međufaze, kada se ponašanje i stavovi naglo izmijene. Najkasnije tada bi se s takvim sinom ili kćerkom moralo ozbiljno porazgovarati.

Selafije u svoje redove regrutiraju i konvertite, mladiće koji su prešli na islam. Koja je razlika između konvertita i mladih koji potječu iz muslimanskih obitelji?

Zapravo nikakva. U opasnosti je svaka mlada osoba, muško ili žensko, musliman ili neke druge vjere. Ti, da tako kažem, lovci na ljude ne gledaju na vjeru nego na psihosocijalno stanje djeteta. Koliko je podložan, traži li oslonac? Ako su ga uzeli pod svoje, naravno da će s druge vjere preći ne na islam već na selafizam. Što ima manje znanja o vjeri, to ga selafije bolje mogu uzeti pod svoje.

Vlasti upozoravaju na opasnost koja prijeti od povratnika iz Sirije ili Iraka. Kako se postaviti prema toj prijetnji?

Mora se pratiti što oni rade i jesu li još uvijek ideologizirani mladići, spremni na nasilje i terorističke napade. Oni koji su deziluzionirani se mogu relativno lako resocijalizirati. Ali za ideologizirane su potrebni programi de-radikalizacije. Moramo dugo vremena pratiti što oni rade, u principu isto kao i s onima koji su napustili neonacističku scenu.

Što očekujete od muslimanske zajednice?

Od muslimanske zajednice i udruga očekujem da se jasno distanciraju od selafizma i fundamentalizma i kažu: to nije naše shvaćanje islama ali ni shvaćanje većine muslimana, već da je to jedna rubna pojava. Nedostaje mi da svi jasno kažu da ne žele da njihova djeca zalutaju na takav put i da budu zavedena. Nedostaje mi da kažu da će sve uraditi da ne dođe do toga, da će investirati vrijeme u rad s mladima, gdje mi pomažemo da mladi dobiju zdravu i realnu sliku muslimana.

Lamya Kaddor je nastavnica vjeronauke, stručnjakinja za islam i predsjedavajuća Liberalno-islamskog saveza. Rođena je u Njemačkoj u obitelji sirijskih useljenika.