Sportom do sreće

"'Ajmo Rene, idemo, dođi, odlično, Davide, 'ajmo, možeš ti to!" Susanne Deppe-Polzin još jednom je oduševljena uspjehom svoje sportske grupe. Pažljivo i koncentrirano stoji na rubu stadiona te neumorno bodri desetak muškaraca i žena različite dobi da izdrže još jedan krug. Iduće godine svatko od njih namjerava trčati maraton ili barem polumaraton. To je pravi izazov za sve koji dva puta tjedno s angažiranom stanovnicom Kölna treniraju, a koji su u svom prijašnjem životu malo trenirali ili se uopće nisu bavili sportom. 50-ogodišnji Herbert prvo je izgubio posao, onda stan te ima gomilu dugova. "Došao sam kao beskućnik u Köln", priča on, "ovdje se nudio trening trčanja. Ponovno početi ispočetka i biti u nekom klubu, društvu - za mene je pravo osvježenje. Mogu jednostavno ostaviti sve iza sebe."

Sport daje stabilnost

Zahvaljujući sportu ovaj strojar po struci sada ponovno ima volju za životom i trenutno za kruh zarađuje radeći ako vodič. Bilo da se radi o beskućnicima, nezaposlenima, ovisnicima, invalidima ili psihički bolesnima, Susanne Deppe-Polzin ima protiv teških životnih situacija jedan jako jednostavan i učinkovit recept: kretati se i baviti se sportom. Kod bavljenja sportom povećava se proizvodnja endorfina, takozvanog hormona sreće, to potvrđuju i sportski liječnici i treneri na Visokoj školi sporta u Kölnu, koja je najveći svjetski sportski fakultet. Trening daje svim sudionicima koji stoje ili su bili na rubu društva, još mnogo više: strukturu u njihovoj često kaotičnoj svakodnevici, više samopouzdanja, hrabrosti, dobar fizički osjećaj, a time i sretne trenutke. "Ideja o tome kako potrebite i beskućnike vratiti u život rođena je brzo", priča Susanne Depte-Polzin. Ona je osnovala je udrugu s idejom: kada se netko nauči ustrajnosti, može ju primijeniti i u svakodnevnom životu". Zajedno sa svojim kolegama počela je naveliko reklamirati besplatnu ponudu sportskih programa u domovima za beskućnike i u četvrtima koje se smatraju socijalnim žarištima i vrlo brzo se nije mogla obraniti od prijava. Prije točno godinu dana ideja je i realizirana - u sportskoj dvorani Visoke škole sporta u Kölnu osnovano je "Sportsko društvo bez granica".

Solidarnost važnija od rezultata

"Više, brže, dalje? Ne s nama!" To kod od glave do pete istrenirane sportašice Deppe-Polzin i njezinih učenika nije ono najvažnije. Koncept kluba, objašnjava trenerica, funkcionira samo zato što se umjesto velikih uspjeha traže skroz drugi izazovi: redoviti dolazak na treninge, točnost, povjerenje u sebe i druge, odricanje od alkohola, cigareta i drugih droga i prije svega zajednička radost kretanja. Ne radi se samo o sportskoj aktivnosti, naglašava ona, nego o zajedničkom užitku, veselju i druženju. "I normalnom čovjeku teško pada redovito bavljenje sportom, a kad još dođu problemi, onda to postane još teže". Pored trčanja, "Sportsko društvo bez granica" nudi također i gimnastiku, treninge koordinacije i snage, djelomično i u suradnji s crkvenim socijalnim i humanitarnim organizacijama te socijalnim službama. Koncept je dobro prihvaćen i odlično funkcionira: svi sudionici treninga pomno se pridržavaju termina, izostanaka gotovo da i nema.

Dvostruka porcija sreće

Pritom ni trenerica, samohranoj majci jednog sina, nije uvijek imala lak život. Susanne Deppe-Polzin na svom je životnom putu tu i tamo morala ukloniti pokoji veliki kamen. Ali sport joj je uvijek davao novu hrabrost i duboki osjećaj sreće, kaže trenerica koja je završila medicinsku školu i izobrazbu za iscjeliteljicu i sportsku terapeutkinju. Njezina želja je to iskustvo prenijeti na druge. Pored svog volonterskog angažmana, Susanne Deppe-Polzin zarađuje za život radeći posao svojih snova. Osobna je trenerica i vodi programe zdravog življenja pri organizaciji "Fit durch Köln". Njezin životni moto je: "Nema veze koliko si brz, samo ne smiješ iz vida izgubiti svoj cilj i ne smiješ uspoređivati svoju brzinu s brzinom drugih. Onda ćeš se dobro osjećati, jer si ti samo jedan na svijetu."

Svaki početak je težak

No ni ona sama nije oduvijek bila oduševljena sportom, otkriva i priča svoju priču: "U vrijeme nakon poroda, bila sam malo deblja i moj muž me poveo sa sobom na trčanje. . Dva kilometra - ja u tenisicama i vunenom džemperu. Mrzila sam to. Trčala sam od južnog dijela Kölna do katedrale i za to mi je trebalo pola dana." Poslije toga je uvela tri puta tjedno pet minuta trčanja kroz kvart i korak po korak povećavala dionice i krugove. Ljepota trčanja je ta što to čovjek može činiti bilo gdje i bilo kada i osloboditi glavu. S vremenom je preko tečajeva i našla i prave prijatelje. Jer pored sporta na njima uvijek ima dovoljno vremena za "ćakulu" i otvaranje srca. Da na taj način može pomoći ljudima Susanne Deppe-Polzin čini vrlo sretnom: "Ovo je životni poziv. S 37 godina ja još razmišljam što je moj životni cilj? A to je klub za ljude koji sebi ne mogu priuštiti sport. I onda ću jednom kao starica moći reći, eto nešto si postigla u životu - baš lijepo!"