Sporna stadionizacija Hrvatske

Gradnja čitavog niza nogometnih stadiona, ili rekonstrukcija i dogradnja nekih od postojećih, najavljena je u Hrvatskoj proteklih tjedana. Dva u Zagrebu, dva u Splitu, po jedan u Rijeci i Velikoj Gorici – a svi su odvojeni projekti, raznih investitora, u vrijednosti od par desetaka milijuna eura, pa naviše. No dade se i u toj raznolikosti uočiti određene zajedničke projektne momente.

U prvom redu, većina njih oslonila bi se na javne resurse u vidu zemljišta ustupljenog za privatne potrebe, ili na građevinsko ulaganje uz pomoć lokalnih budžeta. S druge strane, nameće se pitanje kome će točno služiti novonastali viši kapacitet tribina.

Sadašnja posjećenost utakmica Prve hrvatske nogometne lige je doslovno mizerna. Prosjek tu osjetnije diže jedino konstantan visoki interes navijača splitskog Hajduka za domaće susrete i gostovanja njihova kluba. Ipak, valja primijetiti da su stadioni u RH već neko vrijeme zaista u jako lošem stanju. S obzirom na izuzetne međunarodne uspjehe reprezentacije kroz posljednjih pet godina, ta činjenica nametljivo upada u oko.

O potrebi za novim objektima govori se povremeno već godinama, mada nikad ovako intenzivno. Nema garancije, međutim, da bi sami po sebi novi stadioni izazvali bitno veću posjetu. Hrvatsko gorko iskustvo s novim rukometnim dvoranama otprije desetljeća i pol, naročito pritom upućuje na oprez.

Nacionalni smokvin list

Vladinom odlukom tada je zbog domaćinstva za jedan međunarodni turnir sagrađeno nekoliko velikih sportskih dvorana u više gradova diljem zemlje. No ubrzo se za neke od njih ispostavilo da im je održavanje preskupo i ekonomski krajnje neisplativo. „Sportska infrastruktura česta je tema u Hrvatskoj, pogotovo uoči izbora“, rekao nam je o tome Dino Vukušić, sociolog s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u Zagrebu, te profesor na Kineziološkom fakultetu. Dodao je da se i tom pitanju u posljednjih 30 godina pristupalo partikularno. Redovno bi, naime, izostajala jasna šira slika o tome što ta infrastruktura znači za pojedinu sredinu, i koji su optimalni parametri za izgradnju takvih objekata.

„Često spominjani nacionalni stadion“, nastavlja on, „godinama je služio kao smokvin list kojim se umirivala javnost. Pišući iz sociološke perspektive, smatram da nacionalni stadion Hrvatskoj nikako nije potreban jer niti će riješiti probleme postojećih stadiona, niti će u potpunosti služiti svojoj svrsi. Realnost demantira povremene utopijske konstrukcije o nužnosti takvog objekta“. Ovaj znanstvenik dodaje tome u prilog i spoznaje stečene nakon gradnje navedenih dvorana – u Zagrebu i Splitu se one nisu isplatile, dok u nekim manjim sredinama poput Zadra i Varaždina ipak jesu. Pouka glasi da bi se prije tako velikih zahvata moralo imati jasne projekcije o kasnijoj održivoj funkciji objekata.

Odnos javnog i privatnog

„Posljednja važna stvar vezana je uz financiranje gradnje, planiranje i provedbu, jednom riječju - politiku koja okružuje ovakve projekte. Bilo bi naivno govoriti da se tu ne radi o politički motiviranim odlukama. U priču oko novog ili novih stadiona, u npr. Zagrebu, moraju biti uključeni različiti dionici cijelog procesa, počevši od gradske vlasti, do klubova kao krajnjih korisnika, a na koncu i samih građana“, istaknuo je Vukušić, napominjući da trenutna gradska vlast svoj ulazak u projekt uvjetuje demokratizacijom nogometnog kluba Dinamo. Taj zagrebački prvoligaš u javnom vlasništvu, inače, već je par desetljeća uzurpiran vanjskim privatnim interesima.

„No trenutno imamo vrlo nejasnu situaciju koja sugerira da je proces 'demokratizacije' započeo, ali se odvija prilično sporo s konstantnim zapinjanjem na novonastalim preprekama. Baš zato uloga gradske vlasti u Zagrebu mora biti postavljena na 'odrješitim' temeljima, Grad mora biti glavni 'igrač' u cijelom procesu jer prvenstveno Zagreb kao grad ima potrebu za jednim normalnim, modernim, funkcionalnim stadionom“, zaključio je Dino Vukušić.

Ovome dodajmo burne reakcije nakon nedavne prezentacije mogućega budućeg riječkog stadiona na Kantridi. Kao i u Zagrebu, pretpostavlja se da bi se i tamo grad morao odreći vlasništva nad nekim atraktivnim parcelama.

Tako bi se u Rijeci uz stadion imali sagraditi oveći hotel i tri nebodera s po 35 katova – bili bi najviši u Hrvatskoj. Novi gradski stadion, pak, koristio bi privatizirani klub Rijeka. Mnogi se Riječani stoga pitaju isplati li se gradu ustupati značajan komad morske obale radi stadiona s jedva 12 tisuća mjesta zauzvrat.

Profesor ekonomske politike Luka Brkić sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas je najavu gradnje više stadiona u Hrvatskoj prokomentirao za DW riječima kako nema osobno ništa protiv takvih investicija i razvojne vizije. No kad je riječ o profesionalnom nogometu, dodao je da bi to u pravilu moralo biti financirano privatnim novcem.

Dnevnopolitičko potkusurivanje

„Javno-privatno partnerstvo inače može prikriti štetnu narav projekta po ukupni interes poreznih obveznika“, kazao nam je Brkić, pritom naglasivši da o samom nogometu ne zna gotovo ništa. „Jedva znam da se tu nadmeće 11 protiv 11 igrača“, dometnuo je on uz osmijeh, „ali zato znam da u RH imamo puno drugih urgentnih potreba. Nemamo dovoljno vrtića, demografska situacija nam je očajna, socijalni transferi krhki, tehnološka inovativnost i razvoj na jako niskim granama, perspektiva više nego sumnjiva. Tako da sam vrlo skeptičan prema ovakvim projektima koji više služe dnevnopolitičkom potkusurivanju.“

„Ako govorimo o koristi ulaganja u sportu, zapitao bih koliko ova država ulaže u sportsku infrastrukturu u manjim sredinama, i za mlađe kategorije. Koliko sam čuo, nije se baš pokazala. Ne ulaže se u zdraviji život mladih u formativnim godinama, ni u održanje lokalne zajednice kroz tu stavku. Novi stadioni u većim gradovima neće doprinijeti tome. Isplatit će se jedino stranačkim promotorima tobože nacionalnog interesa, a koji je ustvari suštinski iznevjeren. Trošak svega toga, onaj glavni, opet će pasti na leđa najšire zajednice“, rekao nam je Luka Brkić, upozoravajući da odveć megalomanska gradnja nije put do blagostanja Hrvatske, naprotiv.