Spas od droge molitvom

„Kada sam sa 17 godina dospjela u zatvor, to je bila moja prva stalna adresa nakon dužeg razdoblja“, priča Alex koja danas stanuje u otmjenoj zgradi u središtu Chemnitza zajedno sa svojim suprugom i dvoje djece. Nedavno su se vratili s odmora. Solidna građanska egzistencija.

Od zatvora do zatvora

Alex je s odmora poslala i nekoliko razglednica. Jednu i 73-godišnjoj Dorothei Markert koja je već godinama aktivna u kršćanskoj udruzi “Crni križ” koja se brine o žiteljima zatvora. Tamo su se danas 31-godišnja Alexandra Nisch i Dorothea i upoznale. To je bilo prije 11 godina. No u međuvremenu se mnogo toga promijenilo, pogotovo u životu Alexandre koja sada ima obitelj. A i vratila se u zatvor. No ovoga puta kao volonterka koja se brine oko ženskih zatvorenica.

Životni put Alex je karakterističan za mnoge ovisnike: problemi u obitelji, smještaj u domu za nezbrinutu djecu. Tada slijede i prve droge: marihuana i hašiš. No nije dugo trajalo dok Alex nije došla i do „tvrđih“ opijata. Svoju konzumaciju heroina financirala je krađama. Na kraju je završila u zatvoru okružena teškim kriminalcima. „Možete zamisliti kako je kada kao vrlo mlada osoba završite u ćeliji s jednom ubojicom“, kaže Alex. U zatvoru je prošla i prvu kuru odvikavanja. No odmah nakon izlaska iz zatvora Alex je ponovno završila u starom društvu u Erfurtu. „Nisam mogla drugačije nego na taj način isključiti stvarnost“, kaže.

Zatvor – jedini izlaz

Ubrzo je opet uslijedio boravak u zatvoru. U kaznionicu u Chemnitzu je stigla u katastrofalnom stanju, sa 43 kilograma, otvorenim ranama, trombozom, hepatitisom C. „Mogu slobodno reći da mi je zatvor spasio život“, priča Alex ispijajući čaj u svojoj kuhinji. No svakodnevica u zatvoru je monotona. Jedna od rijetkih mogućnosti za bijeg iz monotonije bio je razgovor s volonterima „Crnog križa“.

Volonterke ove kršćanske organizacije su isprva Alexandri izgledale strano. „Pomislila sam: kakvi su ovo vjerski čudaci, totalno otkačeni“, sjeća se Alex. No ipak je dala šansu „vjerskim čudacima“. I to isprva zbog jela. Naime na razgovorima s volonterima „Crnog križa“ su na stolu uvijek stajali keksi i kolači. A bilo je i pravog cappuccina. No Alex je ipak nekako ušla u dublji razgovor s predstavnicima kršćanske organizacije, prije svega Dorotheom. Između dviju žena različite životne dobi i životnih iskustava se razvilo nešto kao prijateljstvo. I nakon odslužene jedno i pol godišnje kazne, Dorothea je bila jedina koja je ispred zatvora čekala na Alex.

Put do vjere

Prvo što su učinile je bio posjet crkvi i molitva. Nakon toga je Dorothea Alex pronašla smještaj u jednom domu časnih sestara u Chemnitzu. Zatim joj je pomogla pri obilasku socijalnih i ostalih državnih ureda. Nešto kasnije Alex je stupila i kontakt s kršćanskim centrom za mladež “Arka”. “Tamo su svi bili jeko ljubazni prema meni. To je za mene bilo nešto novo. Među ovisnicima nema ljubaznosti“, komentira Alex svoje prve dane u „Arci“. Alex se sve više okreće vjerskom životu ali i sređuje svoj svjetovni život: naknadno pohađa i završava osnovnu i srednju školu i postaje stručna radnica u gastronomiji. U „Arci“ je upoznala i svog sadašnjeg supruga. „Vjera je promijenila moj život. Danas se smatram vrijednom osobom“, kaže Alex.

„Povratak“ u zatvor

Dorothea Markert je u svim tim godinama postala nešto poput zamjenske majke. Ona je uvjerena kako je za prekretnicu u životu Alexandre zaslužan Bog. „Ona je to htjela i Bog je djelovao“, kaže 71-godišnja Dorothea. No Dorothea nije očekivala da će Alex jednog dana i sama raditi u zatvoru kao volonterka i pomagati drugim zatvorenicama.

Alex već preko jedne godine redovito posjećuje kazneno –popravni dom Chemnitz. Za nju je to još uvijek veliki izazov. Kroz bavljenje ručnim radom ili razgovore o tekstovima iz Biblije, sa zatvorenicama dolazi u razgovor. “Za mene je vrlo opterećujuće kada zatvorenice počnu pričati o drogama i prostituciji no ujedno je to i veliki izazov”, zaključuje Alex. Ona vjeruje da većina zatvorenica na njezinom primjeru vidi da se isplati promijeniti život.