Smrt na putu u bolju budućnost

Pustinja 80 kilometara zapadno od San Diega na granici prema Meksiku. Juan vadi iz kamiona velike boce s vodom i razmješta ih svuda naokolo, iza kaktusa i velikog kamenja. Ta je voda namijenjena ljudima koji ilegalno prelaze meksičko-američku granicu. Mnogi od njih pješače danima i već su potrošili svoje zalihe vode. Upravo se za te ljude brinu "Border Angels", odnosno "Anđeli s granice". Riječ je o skupini kršćana koja je proteklih godina spasila na tisuće žednih. "Anđeli" poznaju puteve kojima se ilegalni doseljenici kreću i znaju gdje moraju ostaviti boce s vodom. Juan pored boca ostavlja i bijele drvene križeve.

Više mrtvih nego na Berlinskom zidu

Organizaciju "Border Angels" prije deset godina je osnovao Enrique Morones. Ovaj 57-godišnjak kaže da je posljednjih 13 godina pri pokušaju ilegalnog ulaska u SAD umrlo 5.000 ljudi. I to premda na granici nitko ne puca i nema minskih polja. Većina tih nesretnika je jednostavno umrla od žeđi u pustinji. Enrique Morones objašnjava: "Prije nego što je na granici sagrađen zid u prosjeku je umirala jedna osoba mjesečno. Sada umiru jedna do dvije dnevno. Najgore je u Arizoni. Ljudi umiru od žeđi. To je nečovječno."

Kada govori o zidu, Enrique misli na ogradu koju su Amerikanci gradili i dalje grade na granici prema Meksiku. Ta ograda završava tamo gdje počinje pustinja. Zato mnoge izbjeglice upravo tim riskantnim putem pokušavaju prijeći granicu. No, do idućeg naseljenog mjesta je prilično daleko, tako da ljudi često danima lutaju po pustinji. Enrique Morones zahtijeva rušenje granične ograde i podsjeća: "Predsjednik Ronald Reagan je od ruskog predsjednika Gorbačova svojevremeno tražio da sruši Berlinski zid. A onda deset godina kasnije Amerikanci sami grade zid na vlastitoj granici. Pitam se zašto nema zida na granici prema Kanadi? I to unatoč tome što znamo da su teroristi prešli upravo preko te granice. Kažem vam: da svaki dan ovdje pri pokušaju prelaska granice umre jedan Kanađanin, onda ovoga zida više ne bi bilo. Činjenica je da ovdje vlada rasizam. To je istina."

Važno je biti rođen u SAD-u

No, bez obzira na sve kritike, nije realno očekivati da će ova ograda na granici prema Meksiku tako brzo biti srušena. I to iako većina od nekih 11 milijuna onih koji ilegalno žive u SAD-u nije stigla preko te granice, nego posve normalnim putem: s turističkim vizama ili s dozvolom za školovanje. A onda su jednostavno ostali duže nego što im je bilo dopušteno. Procjenjuje se da u Sjedinjene Države svake godine stigne 275.000 novih ilegalaca. Oni koji uspiju preživjeti žeđ u pustinji i napade kriminalaca pokušavaju se snaći u američkim gradovima.

Isolde Tritzis je Švicarka. Ona već 30 godina živi u SAD-u. U mjestu Jacumba na jugu Kalifornije, u neposrednoj blizini granice, ona ima restoran i mali hotel. Na vrata joj svako malo zakuca neki ilegalac: "Imali smo slučaj da je jedna trudna žena došla u naš vrt. Onda je došla policija koju smo pozvali jer je žena trebala pomoć. Oni su ju helikopterom otpremili u bolnicu." Isolde kaže da san o životu u "Zemlji neslućenih mogućnosti" najlakše mogu ostvariti - djeca. Baš zbog toga se na ovaj opasan put odlučuju i mnoge meksičke trudnice. Naime, ako se uspiju probiti do neke američke bolnice i ondje rode, novorođenče, za razliku od same majke, automatski dobiva američko državljanstvo.

Autor: Klaus Kastan/A. Jung-Grimm

Odg. ur.: S. Matić