«Slučaj Mannesmann» - koliko košta pravda?

Vratimo se za početak u godinu 2000. Glavni likovi naše priče tadašnji su članovi nadzornog odbora Mannesmanna: današnji šef uprave Deutsche Banke, Josef Ackermann i njegove kolege i prijatelji na optuženičkoj klup - tadašnji šef sindikata IG Metall, Klaus Zwickel, nekadašnji predsjednik nadzornog odbora i bivši i zadnji šef uprave Mannesmanna, Joachim Funk i Klaus Esser. Oni su iskoristili preuzimanje njemačkog telekomunikacijskog diva od strane još većeg britanskog konkurenta Vodafona kako bi menadžerima i bivšim članovima uprave u znak zahvalnosti za dobro obavljeni posao isplatili ukupno 57 milijuna eura premija.

Lova do krova?

Ako mislite da je to lova do krova, trebate znati da je Vodafone za Mannesmann platio nevjerojatnih 180 milijardi eura. Nitko, pa ni mi ne želimo prigovoriti Ackermannu i društvu da su se bespravno obogatili. Oni su samo na sjednici nadzornog odbora blagoslovili isplatu premija. Samo je na bankovni račun šefa Mannesmanna Essera tada «leglo» 16 milijuna eura. Švicarac Josef Ackermann je, stjecajem okolnosti i zbog šefovanja Deutsche Bankom, kao najugledniji optuženik izazivao najviše pozornosti i već je tijekom prvog procesa 2003. godine izjavljivao kako ga čudi diskusija u javnosti oko nečega što je, po njegovom mišljenju, sasvim uobičajeno u gospodarskim krugovima: «Ja stojim iza onoga što sam učinio i mislim da je to bilo ispravno. U Švicarskoj je upravo isplaćen sličan bonus. Ta je zemlje ponosna što u njoj žive tako marljivi ljudi. Bilo bi lijepo kada bi i u Njemačkoj vladao takav duh.»

Nelegalno, drsko, sumnjivo...

Ali takav duh u Njemačkoj ne vlada i isplata premija je javnost, očekivano, protumačila kao nešto nelegalno, nepristojno, drsko, sumnjivo, kao nešto što «oni na vrhu koriste kako bi im se u džepu našao još koji novi milijun». Pravosudni organi već godinama vode bitku u potrazi za pravom istinom oko preuzimanja Mannesmanna. Najspektakularniji proces njemačke poslijeratne povijesti okočan je jučer prilično nespektakularnom presudom: optuženici moraju platiti 5,8 milijuna eura i slobodni su kao ptičice na grani. Oni su time oslobođeni bilo kakve krivnje, znači da im dosjei o kažnjavanju ostaju netaknuti. I prazni. U skladu s primanjima i imovinskom situacijom, Josef Ackermann, čija godišnja plaća iznosi oko 10 milijuna eura, mora «keširati» 3,2 milijuna eura, Klaus Esser 1,5 milijuna, Joachim Funk milijun eura, a bivši šef sindikata metalaca, Klaus Zwickel, samo 60 000 eura.

Plati i suđenje je okončano

Plaćanje novca s ciljem obustave suđenja uobičajena je praksa u njemačkom pravosuđu. Samo je u prošloj godini čak 126 000 procesa tako privedeno kraju. Ackermannov odvjetnik Eberhard Kempf bio je, očekivano, zadovoljan odlukom suda u Düsseldorfu: «Oslobađajuća presuda je oslobađajuća presuda i to je bio naš cilj. Postoje razumni razlozi koji govore u prilog ovakvom kraju suđenja.» Državni tužitelj Peter Lichtenberg je demantirao prigovor kako je s optužinicima obavila trgovinu "novac za slobodu": «Presudu se više ne može dovesti pod znak pitanja, a više se ne može ni ispitivati valjanost obustave suđenja.» Političari su nezadovoljni presudom. Zastupnik Liberala Otto Fricke nazvao ju je «kapitulacijom pravosuđa» pred gospodarskim procesima velikih razmjera, Peter Ramsauer (CSU) kaže da se radi o «kupovini slobode», koja će imati štetne posljedice na moral građana i njihovo doživljavanje neovisnosti pravosuđa.

Radi li se o «kupovanju slobode»?

A pravosuđe je odluku o obustavi procesa obrazložilo kompliciranim okolnostima koje ga prate, velikom vjerojatnošću da bi bilo kakva druga presuda u ovom procesu dovela do revizije i pokretanja novog proces što ne bi bilo u interesu nijedne strane. Kako god bilo, državi se presuda isplatila: od 5,8 milijuna eura u blagajnu Ministarstva financija otići će 60% tog iznosa. Ostatak će dobiti dotvorne organizacije. Teško je ipak za povjerovati da će plaćanje novca iz javne diskusije otkloniti gorak okus koji ostaje nakon jučerašnje presude: optuženici će i dalje s imageom «bezobzirnih bossova» nositi križ javne osude, pravosuđe će i dalje živjeti s bremnitim teretom prigovora kako je pravdu moguće kupiti samo ako si dovoljno bogat, a njemačko gospodarstvo je ionako u međunarodnim vodama doživjelo gubitak reputacije kao zemlja u kojoj ne vrijede uobičajena pravila «velikog businessa».