Slobodna vojska Sirije: vojna sila ili obrana očajnika?

Od kako je u Siriji počela pobuna protiv režima predsjendika Asada, mnogi sirijski vojnici su pobjegli iz svojih jedinica i priključili se pobunjenicima. Prije svega je riječ o jednostavnim novacima, sunitskim muslimanima, koji nisu željeli pucati na svoje sugrađane. Neki od njih su se priključili snagama Slobodne vojske Sirije kako bi branili svoja sela i gradove. Ali koliko ih ima i koliko su ozbiljan protivnik sirijskoj vojsci?

O tome nema pouzdanih podataka. Sirijska oporba tvrdi kako je riječ o četrdesetak tisuća boraca željnih slobode, dok je prema procjenama sa strane njihov broj kud i kamo manji te je možda riječ tek o desetak tisuća boraca, često bolje naoružanih dobrom voljom nego kvalitetnim oružjem.

Teško do istine

Zbog odsječenosti Sirije od svijeta, točne brojke se gotovo nikako ne mogu provjeriti. Povrh toga, sve strane imaju motiva iznositi netočne brojke, uključujući i službene sirijske izvore. Damask svakako inzistira na tome da se buni samo "šačica terorista", ali mora opravdati i masovne vojne operacije protiv pobunjeničkih uporišta "ustrajnim otporom" koje se tamo pruža.

U svakom slučaju, i zapadni stručnjaci ozbiljno sumnjaju u navode oporbe kako je riječ o čak 40 tisuća vojnika. Tako Günter Meyer, direktor Centra za istraživanje arapskog svijeta sveučilišta u Mainzu upozorava kako bi se u tom slučaju to radilo o ozbiljnoj vojnoj snazi, jer iako sirijska vojska broji oko 270 tisuća vojnika, vojnika u borbenim jedinicama ima tek devedesetak tisuća.

Eyal Zisser iz centra Moše Dajana za izučavanje Bliskog istoka i Afrike Sveučilišta u Tel Avivu, kao argument da se ipak mnogo manje vojnika okrenulo protiv Asada navodi i usporedbu s Libijom: "Kad je počela pobuna u Libiji, za nekoliko dana smo vidjeli kako se raspada čitava struktura libijske vojske. Tamo nije bježalo nekoliko vojnika, nego su čitave, velike vojne jedinice mijenjale strane."

Potpuno drugačiji odnosi nego u Libiji

Izraelski znanstvenik, koji vrlo pomno promatra što se dešava u susjednoj zemlji s kojom Izrael još uvijek vodi spor zbog Golanske visoravni, ukazuje kako se u Siriji nisu dogodile takve promjene strana kod sirijskih vojnih jedinica i misli kako se to nikada neće niti dogoditi. Jer, Libija je država koja je ustrojena plemenski, objašnjava Zisser, gdje je "Gadafi imao podršku određenih plemena, a kad je izgubio tu podršku, ostao je sam. Sirija se sastoji od posve različitih socijalnih skupina i prilično velikih manjina, poput Druza, Kurda, Alavita, a osim muslimana, tu je i značajna kršćanska zajednica. Te manjine se očito još nisu priključile pobuni."

Slobodna vojska Sirije se uglavnom sastoji od muslimana-sunita i njihov prvenstveni cilj jest obaranje Asadovog režima, bez da pritom izbije etnički i vjerski sukob. Njeni vojnici slijede gerilsku taktiku uz kratke napade i prepade na usamljene jedinice. Ali već je i do sad došlo do ozbiljnih etničkih sukoba između sunita i kršćana ili Alavita. Meyer objašnjava kako je često motiv bila osveta protiv alavitskog klana kojem pripada i predsjednik Asad.

Turska pokazuje mišiće

Zapovjednik Slobodne vojske Sirije je prebjegli pukovnik Rijad al-Asad koji usprkos svom imenu, nema nikakve obiteljske veze s diktatorom. Dok oružje uglavnom nabavlja u Libanonu, mediji izvještavaju da je te borce telekomunikacijskim uređajima i satelitskim telefonima opskrbila američka tajna služba, da oni preko njih mogu usuglašavati svoje operacije bez opasnosti da će ih prisluškivati sirijska tajna služba. Njihov stožer se nalazi u Hatayu na jugu Turske i to je još jedan dokaz složenih odnosa i osobitih interesa koje i Turska ima u ovom sukobu.

"Turska želi proširiti svoj utjecaj, objašnjava njemački stručnjak Meyer: "Muslimanski model sunitskog islama, kakvog zagovara Turska, u velikom dijelu arapskog svijeta se u međuvremenu prihvaća kao uzor. Sada Turska smatra kako joj se ukazala prilika svrgnuti Bašira al Asada i time podržati sunitsku većinu u Siriji." A to bi onda i Turskoj dalo veći značaj za čitavu regiju.

Treba li im dati oružje?

S druge strane, podrška sirijskoj oporbi stiže i iz važnih država Perzijskog zaljeva. Tako uvijek iznova Saudijska Arabija i Katar potiču inicijative u korist sirijske oporbe u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim tijelima. Njihova podrška je očita i medijskom potporom koja se vidi u postajama poput Al Jazeere i Al Arabiye, a može se tek slutiti da njihova podrška i prelazi okvire humanitarne pomoći sirijskim izbjeglicama.

Ali svaka otvorena podrška, uključujući i isporuku oružja kakvu u međuvremenu zagovara i više američkih političara, spotiče se na veliko pitanje: jasno je kako sirijska oporba i Slobodna vojska Sirije ne žele diktaturu Bašira al Asada, ali što ona hoće? Na žalost, i previše često se u "Arapskom proljeću"  pokazalo kako je drugi korak - izgradnja slobodnog društva, mnogo teži nego pobjeda nad strahovladom.

Svjetska javnost nipošto nije ravnodušna pred prizorima razaranja kakve se vide u Siriji, ali i Volker Pethers, direktor zaklade za znanost i politiku u Berlinu podsjeća kako svaka intervencija mora unaprijed imati neki strateški cilj koji se želi postići i kako "taj strateški cilj valjda ne može još produljiti građanski rat koji je očito počeo."

S tim mišljenjem se slaže i njegov kolega iz Mainza, Meyer. Na žalost, svjedoci smo i neuspjeha rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a, baš kao i mršavih rezultata promatračke misije Arapske lige. Gotovo da nema rezultata niti od gospodarskih sankcija koje su Sjedinjene Američke Države već odavno nametnule Siriji. No Meyer ukazuje na gorku činjenicu: bez obzira na sve pritiske i prosvjede u zemlji, "svima nama mora biti jasno da se režim u Damasku još čvrsto drži u sedlu."

Autor: Anne Allmeling/Anđelko Šubić

Odg. ur.: Snježana Kobešćak