Jaz između bogatih i siromašnih
7. lipnja 2015Paul Tudor Jones je u Americi poznat kao upravitelj špekulativnim fondovima. Tek rijetko daje intervjue, ali prije nekoliko tjedana je stajao na pozornici konferencije o inovativnosti TED Talk u Kaliforniji. Tamo je javno čitavo američko društvo usporedio s ovisnikom o drogi "Prvi je korak uvidjeti da imaš problem", kaže Jones. Manija za postizanjem dobiti je u međuvremenu postala u toj mjeri sama po sebi razumljiva da društvo više uopće ne primjećuje kako tako uništava samo sebe.
Paul Tudor Jones i osobno ima golemi imutak od oko 4.600.000.000 dolara, ali i njega brine sve dublja ekonomska nejednakost. U SAD-u jedan postotak stanovništva ubire čak oko 20% prihoda čitave zemlje. Do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je bilo upola manje. "Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih će se zatvoriti", nastavlja Jones. "Ili putem revolucije, višim porezima ili ratom."
Mada je i sam, zahvaljujući načelima slobodnog tržišta, basnoslovno bogat, Jones već godinama poklanja novac i osniva zaklade za opće dobro. Ipak, kad takav super-bogataš uopće i stavi u usta riječ "revolucija" to izaziva pravi skandal u američkim medijima.
Jer nije sporno da je proteklih godina sve više prosvjeda i građanskih pobuna u Sjedinjenim Američkim Državama. 2011. je počelo s pokretom Occupy, a uslijedila je i pobuna studenata koji se više nisu htjeli prekomjerno zaduživati kako bi plaćali svoje školovanje. I zaposleni u uslužnim djelatnostima su zahtijevali veće minimalne nadnice, a lako može biti da su i rasni nemiri zbog nasilja policije usko povezani s ekonomskim beznađem tamnoputog stanovništva jer su oni i bili najžešći u gradovima i općinama s najnižim prihodima.
Desetljećima zapostavljeni
"Mnogima su se ti nemiri učinili kao nepolitički i bez ikakvog cilja", smatra David Huyssen. On je profesor američke povijesti i predaje na uglednom sveučilištu Yale u New Havenu. Ali po njegovom mišljenju - to je potpuno pogrešno. Ti nemiri su često rezultat i reakcija na dugogodišnje ekonomsko zapostavljanje, nedostatak investicija i diskriminaciju.
I Martin Luther King je svojedobno rekao: "Ustanci su govor onih koje se ne sluša." U povijesti su i prečesto neredi i prosvjedi bili početak revolucije i novog poretka. Profesor Huyssen podsjeća da je i radnički pokret krajem 19. i početkom 20. stoljeća slično počeo: "Razaralo se tuđe vlasništvo, dinamitom su razarali rudnike i željezničke tračnice. 1916. je bio čitav niz štrajkova koji su danas glasoviti", objašnjava profesor. On je i autor knjige o radničkim pobunama u SAD-u i osobito u New Yorku u tom razdoblju. Često se zaboravlja da je nasilje bilo elementarno sredstvo radničkog pokreta.
Zapravo isti interesi
No povjesničar Huyssen ne vjeruje da SAD-u predstoji nova revolucija: "Aktivisti za povišicu minimalne plaće, radnici Walmarta, studenti koji stenju pod kreditima, ali i aktivisti kampanje 'Crni život je vrijedan', svi oni će možda još trebati vremena da shvate kako zapravo svi imaju isti interes kao protivnici sistema koji ih ugnjetava i diskriminira."
Naravno da milijarder Jones ne želi revoluciju i zato poziva poduzeća da se više angažiraju u društvu. Jedna od neprofitnih organizacija koju je osnovao provodi ispitivanje, kako bi taj angažman trebao izgledati i što bi trebalo time biti postignuto. No istovremeno Jones već tradicionalno financijski pomaže američke republikance koji odlučno odbijaju povećati plaće radnicima. Profesor povijesti Huyssen objašnjava kako je i toga već bilo u prošlosti: "To je takozvani filantropski kapitalizam."
Načelo takve misli je da bogataši i uspješni poduzetnici trebaju dobiti moć da odlučuju o tome kako će novac biti raspodijeljen. Donacijama i zakladama žele izbjeći političke pokrete koji bi lako mogli završiti u kaosu i bez kontrole. "Ako razmislimo o tome, to je fundamentalno nedemokratski oblik borbe protiv ekonomske nejednakosti u društvu", misli profesor. A pogotovo onda ako se u istom dahu kaže kako se ne žele povećati nadnice.
Dobročinstvo američkih bogatuna
U socijalnom angažmanu bogataša postoji velika razlika između SAD-a i zemalja Europe, osobito na području kulture i obrazovanja. "Tom razdoblju velikodušnosti možemo zahvaliti veličanstvene kulturne institucije koje i danas postoje i koje sežu od koncertne dvorane Carnegie Hall pa do sveučilišta u Chicago ili sveučilišta Stanford u Kaliforniji", podsjeća Huyssen.
Sve su to - i još mnoštvo drugih škola, sveučilišta, muzeja, galerija i instituta - institucije koje su osnovali bogati industrijalci. Ali i u tom razdoblju su bogati postajali još bogatiji. Sa filantropijom i dobročinstvima se neće daleko odmaći u smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih.
Tako možda ostaje još samo treća neželjena mogućnost koju je naveo Paul Tudor Jones kako bi se smanjile ekonomske razlike u društvu: viši porezi. Među ekonomistima ima mnogo pristaša koji se zalažu za veće poreze bogatima, ali takvih praktično nema među lobistima koji djeluju u Washingtonu. "Bilo je velikog natezanja između republikanaca i demokrata već kad se raspravljalo o povećanju poreza za najbogatije za nekih tri posto na, čini mi se, 39%", podsjeća profesor Huyssen. "U šezdesetima prošlog stoljeća smo ovdje imali najvišu stopu poreza od 90%. U tim razmjerima su današnje rasprave upravo apsurdne."