Sladoled i olupine tenkova u Kijevu

Čini se kao da se rat najviše osjeća dok se ulazi u glavni grad Ukrajine. Ali kad se na rubu grada prođe kontrole na nadzornim točkama, prepreke za tenkove i vreće s pijeskom, grad se doima gotovo kao prije napada Rusa. Ljudi šeću, jedu sladoled, u kavanama sjede i stari i mladi, u parkovima se igraju djeca pored roditelja ugodno smještenih na travi sa sendvičima i okrjepom.

Čini se kao da bi gotovo dva i pol milijuna stanovnika Kijeva najradije ignorirali rusku invaziju, makar se uvijek iznova čuju sirene koje upozoravaju na zračni napad. "Što da inače radimo? Da se zbog Putina zavučemo u podrum i samo plačemo? Zar se ne smijemo više ni smijati?", kaže nam jedna mlada Ukrajinka koju je očito iznenadilo naše pitanje osjeća li strah.

Ova djevojka, koja kaže da studira u Kijevu, čeka svoje prijatelje nedaleko od stadiona i demonstrativno pokazuje opuštenost. Rusi su pobijedili najkasnije kad se Ukrajinci više neće usuđivati izaći van iz kuće, smatra ona. "Oni napadaju našu slobodu, dakle pokazujemo im da, doduše, mogu napasti našu zemlju, ali nikad našu težnju za slobodom."

Nijemci ogorčeni fotografijom iz Kijeva

Obzirom na takve riječi ne čudi da život u Kijevu zastaje samo onda kad sirene upozoravaju na raketni napad. Zoološki vrt, muzeji, kazališta i kina - sve je otvoreno i radi, a tko traži zaborav od svakodnevice, ne mora dugo tražiti.

No nedavno se digla golema prašina zbog fotografije njemačkog izaslanstva u posjetu Kijevu: njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser, ministar rada Hubertus Heil, gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko i veleposlanica Njemačke u Ukrajini Anka Feldhausen na balkonu veleposlanstva drže čaše pjenušca i smiju se u kameru. 

"Pa kako možete!" "Čemu se tamo ima smijati?" Na društvenim mrežama su pljuštale kritike ogorčenih građana Njemačke. Jer oni si i rat i gradove u Ukrajini zamišljaju sasvim drugačije. Ali i to su proturječnosti svakodnevice u Ukrajini: s jedne strane jesu kafići i opušteno uživanje u sladoledu, ali ne treba dugo tražiti da bi se osjetio i rat. 

Dokle će ovo?

Samo par kilometara od centra je Mihajlov trg: prepun je uništenih tenkova i druge vojne opreme. Tamo, u pozadini zlatne kupole samostana svetog Mihajla, ukrajinska vlada izlaže rusku opremu koju je uništila u sukobu, a među olupinama šeću obitelji s mališanima, u šarenim majicama i sandalama.

Nadrealna scena nije samo omiljeni motiv fotografa: ovakva izložba trofeja služi i za vraćanje samopouzdanja stanovništvu, već umornom od rata. Naime, u gradu se već odavno ne čuju samo pozivi na borbu, nego i neke druge izjave: Kad će se vratiti mir? Što donosi sutra? "Kakve šanse imamo protiv Rusa?", pita jedan muškarac srednjih godina. Sve priče o tome kako će Ukrajina osloboditi svaki pedalj zemlje kojeg su okupirali Rusi - to je možda moguće samo uz otvorenu vojnu pomoć Zapada, smatra on. Ali to se, dodaje, na žalost neće dogoditi.

Ljudi su već otupjeli i kad se oglasi uzbuna za zračni napad: istina, zatvaraju se banke i neke trgovine, ali život se nastavlja. Projekcije u kinima se prekidaju tek ako uzbuna potraje duže od pola sata, čak ni postaje podzemne željeznice više nisu stalno otvorene da bi poslužile kao skloništa. 

Užas nije daleko

Na žalost, uvijek iznova se vidi da je ta otupljenost i bezvoljnost vrlo opasna: prošlog četvrtka su sjeverno od grada pale rakete, ima i ranjenih. Koncem lipnja su i strani mediji izvijestili kako su rakete pogodile stambenu zgradu s devet katova i igralište jednog dječjeg vrtića.

Ali dok se u samom Kijevu treba potruditi da bi se našlo tragove ratnih razaranja, čim se izađe iz grada ona su posvuda vidljiva. Irpin, Hostomel ili Buča na sjeverozapadu su prepuni ruševina, nagorjele olupine automobila se nižu pored ceste. Na kućama je jedva koji prozor čitav, sve je crno od čađi i još uvijek smrdi po izgorjeloj gumi.

Većina ljudi koji su pobjegli se zapravo i nemaju kamo vratiti, jer i nekoliko mjeseci nakon što je zaustavljen proboj Rusa njihove kuće nisu pogodne za život. Ipak, čak i iz Njemačke se sve više izbjeglica vraća u Ukrajinu, a ljudi se vraćaju i na svoja zgarišta: mališani se igraju na onome što je ostalo od dječjih igrališta, žene guraju dječja kolica oko vreća s pijeskom i prepreka na cesti. Za razliku od Kijeva, tu vlada drugačije raspoloženje: u zraku se osjeća strah da će se Rusi vratiti. A za razgovor s njemačkim novinarima nitko nema ni volje ni vremena.

Marco Hadem,  Andreas Stein (dpa)