Skurilna veza Stasija i njemačkih neonacista
25. siječnja 2019
Jesen 1989. Ostarjeli moćnici DDR-a su u strahu. Oni se plaše vlastitog naroda – i desnih ekstremista sa Zapada. U Istočnoj Njemačkoj od početka rujna te godine tisuće ljudi izlazi na ulice. Oni zahtijevaju slobodu putovanja, skandiraju „Mi smo narod" i „Bez nasilja!"
U toj uzavreloj atmosferi u Odjel XXII Ministarstva za državnu sigurnost (MfS) stižu zabrinjavajuće vijesti o jednoj „akcijskoj skupini Slobodna demokratska Njemačka". Ljudi iz okruženja zapadno-berlinskih „Republikanaca" planirali su navodno napade na granične prijelaze između Istočne i Zapadne Njemačke na području grada Berlina (tada podijeljenog). Konkretno se radilo o punktovima u Chausseestraße i Heinrich-Heine-Straße. Navodno su oni tada već bili nabavili i pneumatski čekić kako bi njime oštetili Berlinski zid kod Brandenburških vrata.
Premijera u Muzeju špijunaže
Najgore strepnje MfS-a, poznatijeg pod imenom „Stasi", izgleda da su bile istinite. I savršeno su se uklopile u dugogodišnju propagandu DDR-a o navodno fašističkoj Saveznoj Republici Njemačkoj (BRD). A desno-ekstremnu scenu Zapadne Njemačke, Stasi je imao na meti već od sredine 70-ih godina. U Istočnom Berlinu su se naime bojali da bi zapadnonjemački nacisti mogli utjecati na zbivanja u DDR-u, kaže stručnjak za tajne službe Andreas Förster. Ovaj novinar je u Berlinu ovih dana predstavio svoju novu knjigu: "Zielobjekt Rechts" – i to u Njemačkom muzeju špijunaže.
Förster već desetljećima istražuje tajne služne s istoka i zapada. I već odavno piše o Stasiju i njegovoj vezi sa zapadnonjemačkim nacistima. Ali još nikada nije tako duboko zaronio u ovu materiju. Njegovi najvažniji izvori pritom su, a to nikoga ne treba čuditi, arhivi Stasija. Tijekom analize spisa Förster je stekao dojam da „Stasi izbjegava aktivno vrbovati ljude".
Neprijatelj je - DDR
S lijevo-ekstremističkim miljeom očito nije bilo takvih strahova od dodira. „Mi smo svi za mir i pravdu" – s takvim parolama je MfS pokušao uspostaviti kontakte s istomišljenicima s druge strane njemačko-njemačke granice. Kod desnih ekstremista su bili oprezniji – zbog njihovih antikomunističkih stavova i njihovog pogleda na DDR, koji su smatrali neprijateljem. I svejedno se Stasi poprilično približio neonacistima, i to uz pomoć ljudi koje se nazivalo "Selbstanbieter", radilo se o osobama koje su same nudile suradnju MfS-u.
Ljudi koji su bili u financijskim problemima i koji su htjeli malo zaraditi sa strane – kao špijuni tajne policije DDR-a. „To je danas tako, a tako je to bilo i prije", komentira Förster taj svevremenski fenomen iz svijeta tajnih službi. Pritom se Stasi očito nije osjećao baš najbolje. Te je informante tretirao vrlo oprezno. Rado je „usisavao" njihove informacije, ali jedna briga je uvijek prisutna: strah da Stasi neće „provaliti" neka neprijateljska tajna služba i da onda u nekom zapadnonjemačkom listu moraju čitati: „Stasi paktira s neonacistima!"
Neonacist Michael - špijun?
Direktnu vezu s vodećim neonacistima u drugim dijelovima Njemačke Stasi ipak nije uspio uspostaviti. Pa ipak je tajna policija saznala očito jako puno o desno-ekstremnom miljeu. Najpoznatiji slučaj je Michael Kühnen. U 80-im je godinama on bio dominantna figura unutar zapadnonjemačke naci-scene, s kontaktima u inozemstvu. Neposredno nakon što je pao Berlinski zid, on je predočio „Program obnove Istoka". To je jedna od vijesti koje je Stasi registrirao u posljednjim mjesecima svoga postojanja.
Kühnen je oduvijek imao cilj stvaranja „ideološki utemeljene" organizacije, „koja provodi političke ciljeve", kaže autor Förster. Zbog huškanja naroda i neofašističke propagande on je proveo četiri godine iza rešetaka. Kada je 1982. napustio zatvor u Celleu (Donja Saska), ispred zatvora na njega je čekao taksi kako bi ga prebacio u Hamburg. Ako se može vjerovati Stasiju, Kühnen je ušao u vozilo koje je „pripremila" Služba za zaštitu ustavnog poretka. Je li to točno? Förster se raspitivao kod njemačke domaće tajne službe, ali nije uspio saznati je li to istina ili ne.
Pretjerani strah od napada
Stasi je Kühnena sve do samog kraja smatrao špijunom Službe za zaštitu ustavnog poretka. Tajna policija DDR-a se bojala da bi on mogao utjecati na sve brojniju neonacističku scenu u DDR-u. S padom Berlinskog zida 1989., te s ujedinjenjem Njemačke godinu dana kasnije, neizbježno se kraju približilo i infiltriranje Stasijevih obavještajaca u desno-ekstremni milje. DDR je na koncu konca sam bio kriv za vlastitu propast. Strah od fašističkih napada sa zapada bio je očigledno pretjeran.
Neke spoznaje Stasija iz tih davnih prošlih vremena ipak izazivaju potištenost, i to iz drugih razloga. U jednom izvještaju iz 1988. govori se o 17 obavještajaca Službe za zaštitu ustavnog poretka (tzv. V-Leute) u desno-ekstremnim organizacijama, spominju se još 22 sumnjiva slučaja. Kakvu su fatalnu ulogu ti ljudi odigrali u ujedinjenoj Njemačkoj nakon 1990., pokazuje slučaj „Nacional-socijalističkog podzemlja" (NSU). Desno-ekstremna teroristička skupina je ubila deset osoba (podrijetlom uglavnom iz inozemstva, nap. red.) i ozlijedila barem dva puta toliko ljudi u svojim bombaškim napadima.
„Otvoriti akte Službe za zaštitu ustavnog poretka!"
Klica iz koje se kasnije razvio NSU bila je uglavnom organizacija THS (Tirinška domovinska zaštita), koju su podigli dobrim dijelom upravo obavještajci Službe za zaštitu ustavnog poretka. Koliko je Služba bila duboko upletena u tu mrežu, to je pitanje kojim se već godinama bavi i jedan istražni odbor Bundestaga, a i istraživački novinari poput Andreasa Förstera. I svi oni redovito imaju ista frustrirajuća iskustva: dokumenti nestaju, zacrnjeni su (anonimizirani) ili su i dalje „pod ključem". Zastupnica u Bundestagu Martina Renner (Ljevica) to doživljava već godinama.
Ona bi rado htjela saznati što Služba za zaštitu ustavnog poretka zna o napadu na minhenski Oktoberfest 1980. – u kojem je 13 osoba poginulo, a preko 200 ozlijeđeno. Nikada naime nisu utihnule sumnje u državnu tezu da je napad počinio jedan desni-ekstremist, dakle pojedinac. Zato Martina Renner zahtijeva da se konačno otvori i spise koji imaju veze s desno-ekstremnim strukturama, i to još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Ona se nada da bi se tako moglo „povijesno istražiti, politički razjasniti" nerazjašnjene slučajeve, odnosno „povući zaključke" kako bi netko snosio odgovornost. Renner se jednostavno ne može pomiriti s time da se istragu slučajeva od prije 40 godina „još uvijek blokira od strane vlasti".