Sjećanje na nezaboravno Praško proljeće

5. siječnja 1968. godine je Alexander Dubček izabran za vođu čehoslovačke Komunističke partije. Njegovim izborom je počeo dramatičan oslobađajući proces u totalitarnoj državi. Iako su ruske postrojbe ugušile Praško proljeće, ono je mnogim Česima i Slovacima dva desetljeća nakon prisilnog uvođenja komunizma dalo osjećaj da je bila moguća bolja budućnost.

„Nakon Dubčekovog izbora se moglo zaista osjetiti da su puhali svježi vjetrovi", kaže Marta Kubisova. Ona je u siječnju 1968. godine kao članica grupe Zlatna djeca bila najveća pop zvijezda u zemlji i postala je simbol Praškog proljeća. "Bilo je to nezaboravno i prelijepo vrijeme. Ljudi su mogli slobodno disati i imali su osjećaj da se nakon 20 godina napokon događa nešto dobro", kaže Kubisova.

Socijalizam s ljudskim licem

„Dubčekov uspon nije bio jedini događaj koji je oslobodio put za Praško proljeće", kaže povjesničar Petr Blazek. To je počelo 1956. godine kada je sovjetski premijer Nikita Hruščov osudio svog prethodnika Staljina. Nakon toga je u ranim 60-im godinama uslijedilo oslobađanje mnogih političkih zatvorenika u Čehoslovačkoj i okupljanje pisaca 1967. godine, sve to u ekstremno lošim gospodarskim uvjetima.

Dubček, koji je dio djetinjstva proveo u Sovjetskom savezu, zamijenio je tvrdolinijaša Antonina Novotnija na vodećem mjestu i kontrast je bio vrijedan pažnje. „Dubček je imao dosta otvoreniji pristup i u javnosti je bio poznat kao nasmijani političar", kaže Blazek.

Dubček je svojim reformskim planovima dao nezaboravno ime koje je postalo poznato u cijelom svijetu: „Socijalizam s ljudskim licem". Marta Kubisova i mnogi u Čehoslovačkoj bili su Dubčekovi pomagači. Ona je bila skeptična kada se radilo o Dubčekovim planovima. "Socijalizam s ljudskim licem zvuči dobro", kaže Kubisova i dodaje: „Ali u to vrijeme sam već imala iskustvo s komunizmom i zbog toga nisam puno razmišljala što bi to moglo značiti."

Povjesničar Jan Adamec kaže da je slogan „zaista dobar primjer za politički marketing". Taj slogan se mogao interpretirati na razne načine: kao komunistička diktatura s „ljudskim obrazom", pa čak i kao liberalna demokracija sa socijalističkim elementima.

Kraj cenzure

„Kod povjesničara je još uvijek sporno je li Dubček zaista vodio Praško proljeće ili su ga u sve samo uvukli događaji oko Praškog proljeća", kaže Adamec. „Dubčekovi ciljevi i ciljevi drugih političara u reformskom krilu čehoslovačkih komunista ustvari nisu bili veoma ambiciozni", kaže Adamec. „Oni su željeli novo, progresivno vodstvo, ali ne bih rekao da su sanjali o stvarima koje su se dogodile 1968. godine. Što su se više zalagali za reforme, sve su se više pretvarali u obične promatrače onoga što je uslijedilo", kaže Adamec.

Najradikalnija promjena koju je Dubček uveo je ukidanje jednog od stupova komunističkog režima: cenzure. Ovaj korak koji je napravljen u travnju 1968. godine kasnije je imao odlučujuću ulogu u Dubčekovom padu. „Ako ljudima u bivšem cenzuriranom društvu dozvolite slobodu mišljenja, onda ćete i sami biti stalno kritizirani. Dubčeka su jedni kritizirali zato što je previše radikalan, a drugi da nije dovoljno radikalan."

Praška vlada nikada nije planirala odustati od vodeće uloge Komunističke partije. Iz mjeseca u mjesec su u Moskvi i drugim dijelovima Sovjetskog saveza šokirano promatrali kako zahtjevi građana za promjenama postaju sve glasniji. I čehoslovački vlastodršci su bili zabrinuti.

21. kolovoza 1968. godine su postrojbe Varšavskog pakta pod vodstvom Sovjetskog saveza umarširale u Čehoslovačku i ugušile Praško proljeće. Tako je počela sovjetska okupacija koja je trajala dva desetljeća.

Sovjetski tenkovi u zemlji

Povjesničar Blazek smatra da je Alexander Dubček zakazao jer nije uspio zadovoljiti konzervativce i reformatore u svojoj zemlji i nije predvidio očekivane reakcije iz ostatka sovjetskog bloka.

„Bio je čudan čovjek koji je dobro prolazio u javnosti i koji je pridobio naklonost velikog broja ljudi. Međutim, osobno smatram da Dubček nije najveći čehoslovački političar u 21. stoljeću", kaže Blazek.

Za vrijeme invazije je pjevačica Marta Kubisova podržavala Dubčeka. U tom razdoblju je nastala njena balada „A Prayer for Marta" u kojoj poziva na mir i okončanje mržnje. Ta pjesma je postala simbol Praškog proljeća. Kratko nakon objavljivanja te balade Martine se pjesme više nisu emitirale na radiju. Pjevačica u narednih 20 godina, točnije sve do 1989. godine, nije smjela nigdje nastupati.

Praško proljeće je trajalo nešto duže od sedam mjeseci. Završilo se s mnogo slomljenih srca i valom iseljavanja. No i taj kratki osjećaj slobode bio je dovoljan za zadržavanje nade da će se komunizam jednog dana završiti, uvjerena je Kubisova.

„Praško proljeće je bilo vrijedno jer nas je ojačalo. Bila je to šansa da se udahne svježi zrak koji je u nama probudio još veću želju za slobodom. To nas je pratilo naredna dva desetljeća", kaže Kubisova.