Sjena bankrota nad Argentinom

Svake noći ceste Buenos Airesa i drugih argentinskih gradova se pune građanima koji polako i strpljivo na svoja kolica tovare korisni otpad. Strpljivo presavijaju karton i nakon višesatnog napornog rada se svojim zapre#nim kolima i kolicima upućuju na dogovoreno mjesto gdje ih čeka međutrgovac koji stari papir otkupljuje po cijeni od 6 eurocenta po kilogramu.

Vjesnici krize

Cartonerosi su možda najvidljiviji simboli krize u Argentini. Po prvi put su se pojavili 2002. nakon posljednjeg državnog stečaja. Tada su mnoge obitelji srednjeg staleža preko noći postale siromašne i nije im preostalo ništa drugo nego sakupljanje otpada. Cartonerosi su trinaest godina kasnije ponovno u povećanom broju na ulicama i podsjećaju na veliki državni bankrot koji ponovno prijeti Argenitini. No situacija je trenutno ipak nešto drugačija. Danas su dugovi Argentine mnogo manji. No jedna čudna svađa s hedge fondovima koji posjeduju stare argentinske obveznice zemlju gura u novu propast. Nedavno je jedan sud u SAD-u Argentinu osudio na plaćanje kazne u visini od 1,3 milijarde dolara. No ni ta svota nije zapravo problem. Problem je u tome što Argentinska vlada odbija isplatu ovog duga jer tvrdi da bi to otvorilo Pandorinu kutiju i povuklo zahtjeve za isplatama dijela duga kojeg su se vjerovnici 2002. odrekli kako bi uopće dobili dio svojih sredstava. U tom slučaju bi na teret Argentine palo 120 milijardi dolara što bi zemlju zaista otjeralo u stečaj.

“Vanjski neprijatelji”

No problem leži negdje drugdje. Argentinskom gospodarstvu ne ide dobro. Gospodarstvo ne raste od 2011. a Vlada nema mehanizama za zaustavljanje inflacije nego se za naklonost birača bori skupim i često besmislenim javnim investicijama. Situacija bi se, kako smatra Palma Cané iz savjetničke tvrtke „Firmados“, nakon državnog bankrota dodatno pogoršala. „Tada bi, zbog pravne nesigurnosti, investitori u još većem luku zaobilazili Argentinu. Zemlja bi pala u izolaciju što bi pogubno djelovalo na gospodarstvo“, tvrdi Cané. No umjesto da provede reforme koje su već odavno trebale početi djelovati, predsjednica Argentine Cristina Fernández de Kirchner sipa drvlje i kamenje po imaginarnom vanjskom neprijatelju Argentine koji prijeti njezinoj suverenosti i socijalnom razvoju. Na vrhu liste neprijatelja su hedge fondovi, a rado se spominje i Međunarodni monetarni fond ili jednostavno „Zapad“. U borbi za popularnost Vlada ne preza ni od falsificiranja statistika pa su tako inflacija i stopa siromaštva u državnim procjenama daleko niže nego one neovisnih stručnjaka.

Srednji stalež sakuplja sirovine

Za porast cijena Vlada okrivljuje vlasnike lanaca supermarketa i poljoprivrednike koji svjesno ne puštaju proizvode u promet kako bi podigli cijenu jer „im nikad nije dosta“. Daljnji korak je vladina akcija zamrzavanja cijena za neke osnovne živežne namirnice. Potrošači zasada nemaju koristi od ove akcije jer tih proizvoda često nema u trgovinama. Istodobno industrijska proizvodnja pada. Trenutno je malo građana spremno za veće investicije poput automobila. „Problem je u tome što se Argentine posljednjih godina nije baš ponašala kao uzoriti dužnik. Kao netko kome se može vjerovati. I zbog toga se mnogi pitaju u kolikoj mjeri danas mogu imati povjerenja u Argentinu“, zaključuje ekonomist Fausto Spotorno, analitičar u savjetničkoj tvrtki "OJF & Asociados". Predsjednica Kirchner u međuvremenu mnogo energije troši na isticanje zasluga svoje vladavine. Posljednjih deset godina koliko su ona i njezin pokojni suprug Néstor bili na vlasti, Cristina naziva „dobivenim desetljećem“. Stvara se dojam gospodarskog boljitka. S obzirom na to da službena granica siromaštva leži pri vrijednosti od 1780 pesosa (oko 180 eura) i jedna obitelj cartonerosa s prihodima od oko 480 eura slovi kao srednji stalež.