Siva svakodnevica dortmundskog podzemlja

Zimi sjeverni dio Dortmunda, Nordstadt, izgleda još depresivnije nego inače. Oronule zgrade s kojih je kiša, koja neprekidno pada, skinula i posljednje ostatke boje, ogoljela stabla prepuna vrana, puste ulice… U jednoj od zgrada nalaze se prostorije gradskog ureda za socijalnu pomoć. U blagovaonici je zagušljivo, zrak je ustajao i osjećaju se ostaci mirisa hrane od prethodnih dana. Oko jednog od stolova sjedi grupa muškaraca i gleda u prazno. Jedan guli bananu, drugi iz plastičnog tanjura srče juhu. „K nama dolaze pripadnici svih nacionalnosti. Imamo Poljake, Nijemce, Bugare, Rumunje…Romi također, ali njih danas nema“, kaže jedan socijalni radnik i dodaje kako ćemo Rome najlakše pronaći na obližnjoj tržnici.

Jedina zarada - rad na crno

I doista. Nekoliko stotina metara dalje, na jednoj od glavnih ulica dortmundskog Nordstadta, nalazi se tržnica na kojoj se prodaje sve i svašta. Ovdje zatječemo skupinu žena u šarenim haljinama, na nogama nose plastične sandale. Šeću tržnicom i razgledaju prvenstveno donje rublje: grudnjake za „samo jedan euro“. Smiju se i razgovaraju na romanesu – romskom jeziku. Neke napuštaju tržnicu i odlaze u haustor u jednoj od pokrajnjih uličica. Preko stubišta, na kojem se osjeća miris sredstva za dezinfekciju, ulazi se u prostorije jedne organizacije za socijalnu pomoć. U jednoj od soba nalazi se mnoštvo odjevnih predmeta. Romkinje razgledaju pulovere, isprobavaju cipele… Roba je gotovo besplatna, kome treba, može je dobiti ili platiti nekoliko eura.

Kako kaže socijalna radnica koja ovdje radi, „Romkinje često dolaze po odjeću…“. Dodaje kako njihovu pomoć, međutim, trebaju svi. Organizacija za koju radi posreduje u pronalasku poslova na kojima migranti ne zarađuju mnogo (često gotovo ništa), no barem imaju osjećaj da su korisni i da nešto rade. Naime, iako su primjerice Rumunjska i Bugarska članice Europske unije, njihovi državljani se po Europi doduše smiju slobodno kretati, ali ne i raditi. Oni dobro obrazovani (liječnici, inženjeri) dobit će radnu dozvolu u Njemačkoj bez ikakvih problema, no za one bez obrazovanja, a oni čine većinu, pristup tržištu rada je za sada još uvijek zatvoren. Njima ne preostaje ništa drugo osim – kao što je to slučaj u Dortmundu – da čekaju na neku priliku rada na crno i tako barem nešto zarade. U jednoj gostionici u Nordstadtu čeka jedna ovakva grupica muškaraca na novu radnu priliku – za rad u privatnim kućama ili na gradilištu. Posjetiteljima koji navrate na ovo mjesto neki šapćući nude svoje usluge, u nadi da će ih taj netko pokupiti i da će danas barem nešto zaraditi.

Ilegalni bordeli na svakom koraku?

Nekoliko koraka niže u istoj ulici, nalazi se kuća na kojoj stoji natpis „Hotel i restoran Njemački vrt“. Od restorana više nema ni traga, no dugački hodnici podsjećaju pomalo na hotel. Mlada žena koju ovdje zatječemo na rukama nosi dijete i kaže kako ne zna točno mogu li se sobe iznajmiti. „To morate pitati šeficu“, kaže ona i sumnjičavo nas promatra.

Je li riječ o ilegalnom bordelu? Dirk Becker, iz policije u Dortmundu s odsjeka za prostituciju i trgovinu ljudima, samo sliježe ramenima. „Otkako je zatvoren dio grada u kojem su do svibnja 2011. prostitutke legalno na ulici mogle nuditi svoje usluge, više ne znamo gdje se nalaze bordeli a niti žene više ne poznajemo. Prije je gotovo 90 posto žena dolazilo iz Rumunjske i Bugarske, najčešće su to bile Romkinje. Većina je otišla u druge gradove ili se povukla u kuće, privatne stanove. Sada s njima imamo puno manje kontakta“, kaže Becker.

Prisilna prostitucija postoji i dalje

No, to ne znači da prostitucije, pogotovo one prisilne ima manje. Naprotiv. „Ona cvjeta i dalje i to prije svega zbog trgovine ženama iz Rumunjske i Bugarske. Mušterije do njih dolaze preko interneta ili jednostavno telefona njihovih svodnika. Među njima ima i mnogo Romkinja. Njih gotovo da i nema u legalnim bordelima, što znači da one rade u privatnim stanovima“, kaže Andrea Hitzke iz organizacije za zaštitu žena žrtava trgovine ljudima „Mitternachtsmission“.

No, u sjevernom dijelu Dortmunda može se naći i nekoliko legalnih bordela. Njih je lako prepoznati – veliki prozori u kojima sjede, leže ili se upravo protežu žene. U jednom od njih radi i Ivanka. To nije njezino pravo ime. I zemlju podrijetla također taji. „Svojim mušterijama kažem da sam Španjolka, da im kažem da dolazim iz Bugarske, mislili bi da sam Romkinja, a to ne bi bilo dobro. Mnogi bi to pokušali iskoristiti i prevariti me“, kaže ona. Zbog predrasude prema Romima koje su vrlo česte i u Dortmundu, Ivanka već mjesecima ne može pronaći stan. Trenutno još uvijek spava i živi u sobi u kojoj i radi. „Biste li vi rado stanovali i spavali na radnom mjestu?“, pita prekrižujući noge oko kojih se mota mali bijeli pas vlasnice bordela.

S druge strane Ivankina stambena situacija, iako nije idealna, svakako je bolja od one kakvu moraju trpjeti mnogi Bugari i Rumunji u Dortmundu. Oni vrlo često žive u napuštenim zgradama u Nordstadtu, njih 20 dijeli jednu sobu, a često nemaju ni vode ni struje. Iako je grad započeo sa sanacijom ovakvih zgrada, dok one ne budu sasvim uređene proći će još neko vrijeme. A i tada će cijene stanarina zasigurno biti za prosječne strance bez zaposlenja ionako puno previsoke.