Siromaštvo u zemlji blagostanja

Prikazali su portrete ljudi koji su iz različitih razloga pali u relativno siromaštvo. U Njemačkoj, zemlji blagostanja, stalno raste broj trajno nezaposlenih, samohranih, doseljenika, propalih učenika i obitelji s mnogo djece. Mnogi su od njih, kako kažu autori, pogođeni siromaštvom kao i ljudi iz srednjeg društvenog sloja dosad smatrane sigurnom Većinom su to ljudi koji imaju posao, ali su loše plaćeni.

Što znači biti siromašan u Njemačkoj? Na ovo pitanje se ne može odgovoriti samo brojevima i činjenicama. Ne postoji jedinstvena definicija gdje počinje siromaštvo u društvenom blagostanju a gdje ono prestaje, rekao je novinar Jens Koenig koji radi za ljevičarski dnevni list “taz”.

U zapadnjačkim je društvima prosječna razina blagostanja daleko iznad fizičkog minimuma neophodnog za opstanak. Stručnjaci govore o “relativnom siromaštvu”. Što to za pogođene konkretno može značiti nije česta tema u javnosti, rekao je Koenig. Stoga smatra kako se mora povesti nova rasprava o siromaštvu. Važno je:

“.....općenito najprije obratiti pozornost na ljude, koji su time pogođeni. Suočiti se s time kako i zašto oni žive, kako je živjeti od 345 eura državne pomoći za nezaposlene plus novac za stanarinu. Kakve društvene posljedice to ima, a i koji drušveni razlozi su ih doveli u ovu situaciju u kojoj sada žive. A mi smatramo da se, kad se ispune ovi preduvjeti, tek onda može razmišljati o djelotvornim prijedlozima protiv ovog siromaštva ali ne više po starim šablonima nego najprije imati u vidu pogođene te onda razmišljati o politici.”

U njemačkim medijima je u posljednje vrijeme kružio prijedlog za novu politiku o siromaštvu. Premijer savezne pokrajine Tirinške Dieter Althaus se pozabavio konceptom “zajamčenog osnovnog prihoda”. Radi se o ideji da svaki građanin dobiva mjesečno prihod od 800 eura – bez radne obveze ili bilo kakve slične prisile. Svatko može uz to zaraditi koliko sam želi odnosno koliko to dopušta tržište rada. Tko još uz to zaradi preko 1000 eura, morao bi 50% od toga platiti za porez.

Bezuvjetni prihod za sve građane bi u načelu bilo moguće financirati, kažu zastupnici ovoga modela. Potrebnih 600 do 900 milijardi eura godišnje se danas potroši za socijalno osiguranje, ali doduše preko drugih mehanizama raspodjele. I Jens Koenig smatra ovaj model interesantnom idejom o kojoj se isplati razmisliti:

„Vjerujem da ima smisla gledati kakve su mogućnosti kako bi ljudi imali dostojanstven život, i kada nemaju radno mjesto, kojeg za 82 milijuna Nijemaca trajno neće više biti i kojih već sada više nema. Zamisao je reći da trebamo neku vrstu osnovnog prihoda kako ne bismo bili primorani pod svaku cijenu tražiti posao i svakoga prisiljavati da radi, svejedno koji posao, svejedno koliko se time zarađuje, svejedno ima li uopće posla.”

Paul Nolte, profesor nove njemačke povijesti na berlinskom sveučilištu je nasuprot tome skeptičan prema toj ideji zajamčenog temeljnog prihoda. On smatra da je još uvijek cilj i zahtjev ovog društva i politike, kako ljudi trebaju zarađivati novac vlastitim radom.

„Ja vidim problem u tome što politika i mi kao društvo uopće priznajemo da se odričemo cilja imati društvo u kojem bi ljudi, ako je moguće, vlastitim radom trebali zarađivati novac. U politici svih stranaka postoji velika suglasnost da je važno – upravo za dostojanstvo čovjeka – zarađivati novac vlastitim radom a ne jednostavno dobivati alimentaciju. “

Odakle bi taj posao trebao doći, pak, nije jasno. Kao i Nolte mnogi protivnici modela vide u mjesečnom osnovnom osiguranju poziv na nerad. Tu će doći do izražaja predrasude dobro situiranog srednjeg društvenog sloja pema “onima dolje”, smatra Jens Koenig. Problem je ipak što stalnog zaposlenja s punim radnom vremenom za sve više neće biti i što se to ne može promijeniti ni s novom vlasti, rekao je Koenig.

“Ja to ne smatram pozivom na nerad, ali je naravno i moralni problem za reći je li svakom članu ovog društva pripada 800 eura za ljenčarenje? Ali uvijek je i pitanje slike čovjeka koji stoji iza toga. Ne osjećaju li se ljudi slobodnije kad na raspolaganju imaju određeni iznos i onda odlučuju kako i na koji način će raditi i kakvog posla ima. Mislim da se iza toga krije interesantni trenutak slobode, a ne lijenost.”

Ipak ostaje pitanje, hoće li se ovakva slika čovjeka probiti u politici.