Sigurne kuće - utočišta za žene izložene nasilju
8. ožujka 2013Standardni put kako doći u sigurnu kuću ne postoji. Žene u nevolji u sigurnu kuću dolaze tako što su na primjer susjedi čuli kako muškarac zlostavlja svoju suprugu i pozvali policiju. Policajci zatim tu ženu odvode u jednu od sigurnih kuća, čije su adrese tajne. Ili je žena upravo završila u bolnici te je odvedena u sigurnu kuću prije nego što je njezin muž ponovno pretuče. A moguć je i scenarij u kojem odgajateljica u vrtiću uspostavi kontakt sa sigurnom kućom jer je primijetila da je jedno od djece potpuno smeteno ili čak i samo ozlijeđeno. Žene međutim u sigurne kuće dolaze i preko škola, odvjetničkih ureda ili liječničkih ordinacija.
Anonimnost od životne važnosti
"Putevi su veoma različiti", kaže Elsa Bleeck u razgovoru za Deutsche Welle. Ta smirena žena s vidljivim borama oko očiju, koje su možda posljedice smijeha, ali koje promatrač može tumačiti i kao znak umora, već 25 godina radi u udruzi "Žene pomažu ženama" (Frauen helfen Frauen). Ta udruga u Bonnu ima službu za savjetovanje protiv nasilja u obitelji, kao i sigurnu kuću, u kojoj su 22 kreveta, a smještena je neupadljivo na jednom mjestu koje je poznato samo djelatnicama udruge i samim stanarkama kuće. Jer za žene koje ovdje traže utočište je anonimnost od životne važnosti. Neke od njih su upravo pobjegle od bolesno ljubomornog supruga ili oca koji njihov životni izbor smatra nečasnim. Žene se tu mogu useliti sa svojom djecom i ostati koliko je god potrebno.
Savjetodavnoj službi se obraćaju žene koje nisu u akutno opasnoj situaciji. Tjelesno nasilje je tema, ali ne i jedina. "Žena ne mora baš odmah k nama doći s modricom na oku", kaže Elsa Bleeck. "Dovoljno je i ako suprug vrši veliki utjecaj na nju ili ju zatvara, sprječava da pohađa tečajeve jezika ili ju stalno želi kontrolirati. I to je jedna vrsta psihičkog nasilja."
Savjetodavne linije, sigurne kuće i chat forumi
Savezna ministrica za obitelj Kristina Schröder iz Kršćansko-demokratske unije (CDU) je uvela novu telefonsku savjetodavnu liniju, koja je puštena u rad u Berlinu 6. ožujka 2013. Ta telefonska linija služi 24 sata na dan kao pomoć ženama koje tu savjetodavnu službu mogu nazvati ukoliko su doživjele seksualno ili nasilje u obitelji. "Time stvaramo besplatnu ponudu za pomoć, koja je dostupna u svako doba i neovisno o mjestu", pojasnila je Schröder listu Leipziger Volkszeitung.
Internet forum "gewaltlos.de", što u prijevodu znači bez nasilja, kojega je pokrenula socijalna služba katoličkih žena, je ponuda s još nižom granicom tolerancije, kaže DW-u suosnivačica Angelika Wiedenau, koja djeluje u lokalnoj udruzi u Kölnu. Žene i djevojke koje traže pomoć se prijave na chatu s anonimnim imenom i na taj način mogu stupiti u kontakt sa savjetnicama. Za te često mlade žene je teško, dodaje Angelika Wiedenau, da riječima iskažu svoja iskustva s nasiljem ili napastovanjem. Pritom pomaže format koji podrazumijeva chatanje, pojašnjava Wiedenau: "Jednostavnije je da o problemima koji vas pritšću pišete. Osim toga, ne morate izravno odgovoriti, nego imate priliku prvo razmisliti." U idealnom slučaju međutim ne ostaje samo na virtualnom kontaktu. Cilj stranice "gewaltlos.de" je da tim ženama i u stvarnom životu na uslugu stavi kontakt-osobu za pomoć.
Potpuna zaštita nije moguća
Izravni ljudski kontakt i otvorena vrata jednog sigurnog doma: to je ono što sigurne kuće čini važnim faktorom pored ponuda kao što su savjetodavni telefoni ili chatovi, kaže Elsa Bleeck. "Telefonsko savjetovanje nikad neće moći zamijeniti jednu kuću u kojoj uistinu možete pronaći sigurnost. Kuću, u koju možete doći sa svojom djecom ako ste u opasnosti, gdje se osjećate sigurno i gdje u miru možete spavati", objašanjva ona.
Međutim, sigurno okruženje, koje žene u sigurnoj kući postepeno ponovno steknu, ne može se beskonačno proširiti. Izvan četiri zida je ta sreća često kratkog trajanja. Na pitanje što ju je najviše pogodilo u njezinih 25 godina radnog života, Elsa Bleeck odgovara: "Ono što nikad ne zaboravljaš je kad jedna žena ne preživi. Otkad ovdje radim, tri su žene ubili njihovi muževi. To se nije dogodilo u sigurnoj kući, već vani, ali se dogodilo u vrijeme dok su još stanovale kod nas. I mi ih nismo mogli zaštititi."
Start u novi život
Upravo to se mora spriječiti, ističe Elsa Bleeck i pritom naglašava da ne želi u prvi plan staviti najgore slučajeve, već pozitivne događaje koje ima priliku uočiti u svome poslu: "Kad djeca nekoliko mjeseci provedu u sigurnoj kući, primijete da se ne moraju više bojati, da ne moraju više misliti: 'Hoće li sad netko doći iza ugla i terorizirati nas?'. Uistinu je veliko veslje vidjeti kako ta djeca procvjetaju i sigurnu kuću zatim napuste u drukčijem stanju od onog u kojem su došli."
Te promjene se događaju i kod odraslih stanarki. "Ovdje žive ljudi, koji su doživjeli veoma loše stvari, ali koji primjećuju da se, kad tih loših događaja više nema, i na život gleda drukčije. I to je lijepo, popratiti takav razvoj", kaže Elsa Bleeck sa smiješkom na licu.