Shimon Peres: Neumorni borac za mir

Bio je jedan od osnivača Izraela, čovjek koji je skoro cijeli svoj život posvetio politici i političar koji je u karijeri prošao kroz skoro sva ključna ministarstva - od financija, preko ministarstva obrane, pa do onog vanjskih poslova. Tri puta je bio i predsjednik vlade, mada samo u prijelaznim razdobljima. Nikada nije bio izabran na tu funkciju. Ipak, tijekom cijele karijere nije bio toliko omiljen kao u godinama kada je bio predsjednik države. Nikada nije prestao vjerovati da postoji političko rješenje za konflikt s Palestincima. Taj stav mu je donio i Nobelovu nagradu za mir.

Ipak, između njegovog dolaska u nekadašnju Palestinu, 1934. godine, i njegove smrti, o karijeri ovog političara se raspravljalo i na kontroverzan način. Bez njega ne bi bilo nekoliko izraelskih naselja na palestinskoj zemlji u Zapadnom Jordanu, ali ni atomskog reaktora Dimone. Često su ga nazivali "ocem izraelskog atomskog oružja". Imao je i nekoliko političkih poraza. Tri puta (1981., 1988. i 1996. godine) nije izabran na funkciju premijera kao prvi kandidat Radničke stranke. Osim toga 2000. godine nije prošao ni u Knesetu (izraelskom parlamentu) kao kandidat za predsjednika. Ipak, Peres se uvijek vraćao na političku scenu i stalno su griješili svi oni koji su prognozirali kraj njegove karijere.

Vizija demokratsko-židovskog Izraela

Shimon Peres, rođen kao Szymon Perski, trebao je postati zemljoradnik. Rastao je u jednom židovskom selu u tadašnjoj Poljskoj. Kada su njegovi roditelji napustili Wiszniewo (koje se danas nalazi u Bjelorusiji) i emigrirali za Palestinu, jedanaestogodišnjeg Shimona su poslali na Poljoprivrednu školu Ben Shemen. "Uvijek sam imao dojam da sam odrastao u Izraelu", izjavio je u jednom intervjuu u kojem je govorio o svom djetinjstvu. Već kao tinejdžer zainteresirao se za politiku i religiju te je postao član stranke prethodnice današnje Radničke stranke. Peres je uvijek slijedio viziju demokratske, ali istovremeno i židovske države Izraela.

Uživao je povjerenje Bena Guriona, koji ga je tijekom rata za neovisnost 1948. poslao u inozemstvo da kupuje oružje. Bila je to važna strateška zadaća i mnogi su tada smatrali da mu jedan 25-godišnjak nije dorastao. Mnogi iz njegove generacije su mu dugo zamjerali to što nije sudjelovao u borbama na fronti. 1956. uslijedio je rat na Sinaju, tzv. Sueska kriza u kojoj je savez Izraela, Velike Britanije i Francuske upao u Egipat. Francuski premijer Guy Mollet je Peresu nakon toga (1957.) tajnim sporazumom obećao prenošenje tehnološkog znanja za gradnju velikog reaktora u pustinji Negev kod Dimone. Peres nikada o tome nije smio javno govoriti.

Ministar, ali ne i izabrani premijer

1970. postao je ministar prometa i komunikacija. Četiri godine kasnije postaje ministar obrane u vladi Jitzchaka Rabina, a nakon njegove ostavke preuzima na nekoliko mjeseci i funkciju premijera. Peres je bio taj koji je odobrio gradnju prvog židovskog naselja Kedumim na Zapadnoj obali Jordana. Između 1977. i 1992. bio je šef Radničke stranke, ali nikada nije pobijedio na izborima. Naprotiv. Njegova kandidatura 1977. završena je porazom i ta stranka je nakon dugog niza godina izgubila vlast. Premijersku poziciju preuzeo je Likud. Nakon idućih izbora je Peres postao premijer od 1984. do 1986. po dogovoru o rotiranju na vrhu vlade. Od 1986. do 2002. tri puta je bio ministar vanjskih poslova.

Shimon Peres je bio kritičar izraelske invazije na Libanon 1982. godine i zastupao je stajalište da se problem s Palestincima ne može riješiti vojnim, nego samo političkim putem. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća sve više se posvećivao mirovnom procesu. Ipak, pri tome ga je uvijek stizala njegova prošlost zbog njegove ranije politike izgradnje židovskih naselja i zbog djelovanja na izraelskom atomskom programu. Stalno je apelirao na Izraelce i Palestince da se zauzmu za mir. "Ni rakete ni bombe ne mogu nas odvratiti od cilja da na Bliskom istoku zavlada mir", glasio je njegov moto. Bio je jedan od arhitekata Mirovnog sporazuma s Palestincima koji je potpisan 1992. u Oslu. Za to je, zajedno s Jitzchakom Rabinom i Jaserom Arafatom, bio nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Kada je 1995. ubijen Rabin, Peres je nakratko ponovo preuzeo funkciju premijera.

Od političara do mirovnjaka

Nakon što je i na izborima 1996. pretrpio poraz osnovao je Peresov mirovni centar čiji cilj je pomirenje Izraelaca s njihovim susjedima. U 84. godini života odustao je od stranačke politike i kandidirao se za predsjednika. Skeptici su smatrali da je prestar za tu funkciju, ali je on odgovarao: "Kao predsjednik smijem imati snove i viziju."

Dogodilo se ono s čim nitko nije računao. Moshe Katzav, novak na političkoj sceni, postaje 2000. predsjednik Izraela. Peres uvijek pobjeđuje u anketama uoči izbora, ali ne i na izborima - glasio je zaključak izraelskih medija. Bio je to težak poraz, koji se objašnjava činjenicom da je tadašnja politička klima bila teška kako za Radničku stranku tako i za Peresa samog. Kada je Katzav 2007. morao podnijeti ostavku zbog optužbi za silovanje i seksualno uznemiravanje žena, put za Shimona Peresa bio je slobodan.

"Bio sam na skoro svim državnim funkcijama. Doživio sam poraze, ali sam imao i uspjehe za koje se nadam da su doprinos za državu, za mir i sigurnost", rekao je tada.

I bio je moderan predsjednik države, naklonjen Zapadu, državnik koji je htio napredak za svoj narod. Ovaj posljednji iz stare garde političara, onih koji su uz sve neprilike i otpore formirali državu Izrael, svoju funkciju je obavljao mudro i dostojanstveno. Do kraja je slijedio svoju viziju novog Bliskog istoka, ali je nije doživio. Sredinom rujna 2016. doživio je moždani udar i preminuo 28. 9. u 93. godini života u bolnici u Tel Avivu.