Serengati umire zbog promjene klime

Kada se radi o klimatskim promjenama u zemljama «zapadnog svijeta» to je uglavnom asocijacija za glečere koji se otapaju, otoke koje potapaju mora, ekstremne vremenske (ne)prilike i na činjenicu da će polarni medvjedi u budućnosti ostati bez leda. Organizacija Ujedinjenih naroda za pomoć u razvoju (UNEP) je naglasila kako će te klimatske promjene pogoditi sveukupno prirodno naslijeđe Zemlje. Poznati Serengati u Tanzaniji je među najugroženijim parkovima prirode u svijetu. Hoće li Serengati «umrijeti» zbog promjena svjetske klime?

Serengati u prijevodu znači beskrajna zemlja. Serengati i izgleda beskrajno velik sa svojim prostranim ravnicama. Ali dojam vara. U blizini parka živi sirmašno stanovništvo koje stalno raste. Više nema dovoljno zemlje za sve njih i zato ljudi idu u lov kako bi nabavili meso za svoju prehranu ali i za prodaju na tržnici. Jedna je studija pokazala da oni takvim ponašanjem trenutno ne rade neku veliku štetu; Serengatiju, u kojem obitavaju velika krda različitih životinja, prijeti jedna puno veća opasnost. «Životinje slijede jedan sustav migracija koji je u potpunosti ovisan o jednoj rijeci na sjeveru parka, rijeci Mara. U sušnom razdoblju čak dva milijuna životinja ovisi o toj rijeci. Ubuduće bi Mara u vremenima suše mogla u potpunosti «presušiti», tvrdi Markus Boerner, voditelj referata za Afriku pri Zoološkom društvu u Frankfurtu na Majni, u kojem je zadužen izravno za Serengati.

Voda iz rijeke Mare se sve češće koristi za projekte navodnjavanja. Istovremeno se u njezinom slivnom području pojačano sijeće drveće kako bi seljaci na raspolaganju imali više zemlje. To je poprilično opasna politika: šume naime u kišnom razdoblju akumuliraju vodu poput spužve i onda je u sušnom razdoblju polako koriste. Ako više ne bude drveća prijeti velika suša: «Svi ti faktori se kombiniraju s klimatskim promjenama i vidimo da one u Serengatiju stanje čine sve ekstremnijim. Kišna razdoblja su sve ekstremnija, a sve ekstremnija su i sušna razdoblja. A ekstremna suša u kombinaciji s faktorima poput nedovoljno šume mogu dovesti do toga da jedina rijeka koja je izvor vode u sušnom periodu presuši. U tom bi slučaju kroz migraciju izgubili sve ono što danas imamo na raspolaganju.»

Serengati bi tada bio ozbiljno ugrožen. Ne bude li rijeka Mara isporučivala dovoljno vode šumski biolozi se pribojavaju da će nastupiti sljedeći scenario: «Ne bude li teklo dovoljno vode životinje bi uginule od žeđi. Ukoliko primjerice populacija gnua padne ispod granice od 200 000 primjeraka, populacija te životinjske vrste bi pala u takozvanu «razbojničku zamku». To znači da bi bi u Serengatiju bilo toliko puno hijena i lavova da se gnu kao vrsta uopće ne bi mogao oporaviti vlastitim snagama. Čovjek bi u tom slučaju morao upotrijebiti drastične mjere i primjerice ubijati lavove.»

Boerner kaže i kako Serengati nije jedini park prirode kojeg ugrožavaju klimatske promjene. U svijetu se oko 100 000 nacionalnih parkova nalazi pred sličnim problemima. Ukoliko se zbog promjena klime promjeni količina padalina i temperatura, događaju se i promjene u eko-sustavu. Tako u potpunosti mogu nestati preduvjeti za život brojnih ugroženih vrsta, objašnjava Achim Steiner iz UN-ove organizacije za pomoć u razvoju: «Mi se moramo suočiti s posve novim izazovima. Mogu li ti parkovi i dalje opstati tamo gdje se nalaze? Ako ne kako mi možemo stvoriti alternative? S više od 6,5 milijardi ljudi na Zemlji sve je teže proširivati zaštićena prirodna područja.»

U Keniji, Malaviju, Bocvani i Tanzaniji u tijeku su studije koje ispituju posljedice klimatskih promjena. Bez parkova prirode mnoge afričke zemlje bi ostale bez turističkih prihoda. Klimatske promjene ne prijete samo nacionalnim parkovima u Africi, već i u ostalim svjetskim predjelima. Ipak najteže je siromašnim zemljama boriti se protiv suša i drugih posljedica. Promjene svjetske klime utječu i na sve napetiji suživot ljudi i životinja: «Zaštita prirode će se u idućih 20 ili 30 godina morati suočiti s posve novim modelima koegzistencije čovjeka i životinja. Vjerojatno rješenja neće biti samo ograđivanje parkova zaštitnom ogradom, takoreći «čovjek van, životinje unutra».

Achim Steiner naglašava kako se traže inovativne ideje. Iako su industrijske zemlje uzročnici problema on se može riješiti na samom licu mjesta i to angažmanom lokalnog stanovništva koje živi oko ugroženih parkova. Zato se u Serengatiju provode pilot-projekti u zaštićenim područjima u kojima žive divlje životinje. Seosko stanovništvo tako uređuje «slobodne zone» u kojima je dozvoljen lov ili turističko razgledanje. Profit se onda slijeva u njihove džepove. Ako divljač bude donosila novac možda će i ljudi biti spremni da aktivnije zaštite Serengati sa njegovim beskrajnim ravnicama.