Savjetovao Hitlera, a ipak nije kolaboracionist
14. listopada 2018
"To što je moj otac bio optužen, za mene je bilo vrlo bolno. Bila sam bijesna i osjećala sam stid. Nisam mogla svima reći da to nije točno", kaže Isabella Palaska. Poslije Drugog svjetskog rata njen otac je dvaput optužen za suradnju s okupatorom i dvaput je oslobađan optužbe. To je bilo 1947. i 1948. Njen otac Ioannis Voulpiotis je bio talentirani inženjer koji je studirao na Tehničkom sveučilištu u Münchenu.
Karl Friedrich von Siemens je vrlo cijenio njegove sposobnosti, pa je mladi Grk brzo dobio važne rukovodeće položaje. Ne samo to: oženio se Hertom, Siemensovom kćerkom, s kojom je imao jedno dijete. No taj brak je propao, prije svega zbog labilnog zdravlja njegove supruge. Ioannis Voulpiotis se vratio u Grčku još prije Drugog svjetskog rata. Tamo se oženio imućnom Elenom Eugenidis koja je imala samo 18 godina. Iz tog braka potječe Isabella Palaska. Voulpiotis je postao predstavnik Siemensa i Telefunkena u Grčkoj i čak je svojoj zemlji omogućio nabavku tehnologije za osnivanje državnog radija. To je bilo jako propagandno sredstvo za režim grčkog diktatora Ioannisa Metaxasa - a kasnije i za nacistički režim u Njemačkoj: Voulpiotis je savjetovao i Hitlera koji je bio impresioniran njegovim elektrotehničkim znanjima.
Ali - to nije kolaboracija?
Ioannis Voulpiotis je bio predstavnik gornjeg sloja društva, bio je generalni direktor Grčkog radija i sugovornik tada vrlo važnih ličnosti kao što su bili premijeri i brojni generali. Za vrijeme Drugog svjetskog rata imao je najbolje veze, kako s njemačkim tako i s britanskim diplomatima. Osnivanje brutalnih grčkih sigurnosnih odreda (Tagmata Asfalias) bilo je - njegova ideja. Ti odredi su trebali pomagati u borbi protiv komunista.
Poslije rata on je optužen za širenje njemačke propagande. Voulpiotis je do danas ostao sporna ličnost. S jedne strane, protiv njega je dvaput podizana optužnica zbog navodne kolaboracije s nacistima, a s druge strane, njegova je kćerka u njegovom arhivu pronašla više od 1.500 pisama s izrazima zahvalnosti koje su pisali Židovi, komunisti i drugi Grci.
Zato je odlučila napisati dvije knjige ("Anđeo ili đavo - moj sporni otac" i "Olujne godine") kako bi pokazala da je njen otac imao i pozitivne strane, a i zato da bi prevladala osjećaj stida s kojim je desetljećima morala živjeti. Ona svog oca opisuje kao "pohlepnog", ali u njemu ne vidi izdajnika. Zar nije znao ništa o zločinima nacista? "Isto to bih ja mogla pitati Nijemce", odgovara Palaska. "Nisu li znali što se događa u njihovoj zemlji? To je istina koju mnogi nisu htjeli vidjeti". Ioannis Voulpiotis "nije bio dobar otac", ali po njenom mišljenju nije bio ni nasilnik. "Divio se njemačkoj kulturi. I za to ga optužuju."
Tabu-tema
U Grčkoj je dosad održano više suđenja kolaboracionistima, posebno onima iz razdoblja između 1944. i 1949. To što je Voulpiotis oslobođen optužbe nije bio izuzetak. Grčki povjesničar Dimitris Kusuris, koji radi na Sveučilištu u Beču, kaže za DW da 85 posto kolaboracionista nije ni stiglo do suda. Tako je od oko 15.000 optužnica u Ateni obrađeno samo 2.200. Od 1945. do 1949. na smrt je osuđeno 114 suradnika okupatora, ali samo 25 njih je pogubljeno. 121 optuženik je osuđen na doživotni zatvor, 614 ih je dobilo blaže kazne, a 1.356 ih je oslobođeno optužbi.
Bogati kolaboracionisti i ratni profiteri su često uspijevali izbjeći kazne plaćajući mito. Grčki povjesničar Stratos Dordanas sa Sveučilišta Makedonija u Solunu smatra da Grčka, kada je riječ o kažnjavanju kolaboracionista, "nije izuzetak u usporedbi s drugim europskim zemljama": "Ako se u Grčkoj nešto razlikuje, onda je to mali broj stvarno osuđenih, mada ne treba zaboraviti da je poslije okupacije izbio krvav građanski rat." Mnogi Grci, koji su surađivali s neprijateljem i koji su se ponašali izdajnički, pridružili su se nakon rata saveznicima i tijekom građanskog rata u Grčkoj (1946.-1949.) sudjelovali su u borbi protiv komunista.
Kolaboracija je u Grčkoj i danas tabu-tema. Mnogi - među kojima su poznati političari i biznismeni, najradije bi zaboravili prošlost svojih obitelji. "Kolaboracionisti su se zahvaljujući građanskom ratu brzo integrirali u društvo, a neki od njih su preuzeli visoke funkcije i za manje od 15 godina postali članovi Atenske akademije znanosti",kaže Kusuris. Na mnoge upite DW-a upućene potomcima kolaboracionista da govore o tome, odgovoreno je negativno. Književnica Isabella Palaska je izuzetak. Svojim knjigama ona je srušila zid šutnje. No, kako kaže, "rana je ostala duboka".