San zvan vlastiti stan

"Naravno da ovo nisu idealni uvjeti", kaže Aruna Dlayinka s pogledom na kaos koji vlada u njegovoj nastambi. No ovaj Nigerijanac nipošto ne želi zvučati nezahvalno. "Cijenim ono što ovdje imam", kaže. Zadovoljan je s 4,5 kvadrata koliko mu kao podnositelju zahtjeva za azilom pripada. Malu sobu dijeli s još dvojicom izbjeglica, jednim Iračaninom i jednim Afganistancem. Svatko ima svoj krevet i svoj kutak. Nakon dugogodišnjih odiseja kroz Sjevernu Afriku i Južnu Europu, Dlayinka se nada će napokon moći ostati ovdje na jugu Njemačke u Heidelbergu. "Ovdje svaki dan dobivam nešto za jesti i imam krov nad glavom", kaže. Što je mnogo bolje nego vrijeme koje je proveo u Italiji.

Smještaj pogoduje izolaciji

Na rubu južnonjemačkog sveučilišnog gradića, u jednom zbirnom centru između industrijske zone i auto ceste, trenutno boravi oko 200 podnositelja zahtjeva za političkim azilom. Hodnicima poluotvorenog objekta odzvanjaju zvuci afričke pop glazbe i dječje vriske. Cijelom kućom se širi miris hrane. Upravo ovakve skučene smještaje kritiziraju međunarodne organizacije za zaštitu prava izbjeglica. Jer problem je u tomu što ovakvi smještaji, pogodni samo kao prijelazno rješenje, mnogim izbjeglicama koje čekaju rješenje zahtjeva za azilom postaju trajni domovi.

Ulrike Duchrow iz Radne grupe zaštite izbjeglica iz Heidelberga traži da se azilanti smjeste u više manjih centara. Jer zajednički život u skupnim skučenim smještajima često dovodi do konflikata. Čest je i slučaj, kako kaže Duchrow, da se prihvatni centri nalaze izolirani daleko od središta grada i bilo kakvih sadržaja što onemogućava uspješnu integraciju. No stambenog prostora je sve manje. I situacije je sve gora. Samo se prošle godine broj podnositelja zahtjeva za azilom gotovo udvostručio.

Neusklađeni kriteriji

Situacija je za one sretnike kojima bude priznat politički azil (2012. 14,2 posto, otprilike svaki 4. podnositelj) nešto bolja. Njima se vlasti pobrinu za neku vrstu prijelaznog smještaja u "normalnim" stambenim zgradama. Tu mogu ostati dok se sami ne snađu na stambenom i tržištu rada. Niusha Hadadiyan iz Irana stanuje nekoliko minuta autobusne vožnje od prihvatnog centra za izbjeglice. U suterenu jedne obiteljske kuće ova Iranka, kojoj je zbog pripadnosti kršćanskoj zajednici u Iranu prijetio progon, je sredila "svoja četiri zida". Stan zasad plaća socijalna služba. Uz to za život Niusha dobiva mjesečno 380 eura. No problem u Njemačkoj je taj što svaka od 16 saveznih pokrajina odlučuje sama za sebe. Izbjeglice s priznatim azilom tako nemaju svuda pravo na vlastiti stan daleko od prihvatilišta. Isto tako i kvadratura koja svakom izbjeglici stoji na raspolaganju je različita od pokrajine do pokrajine.

Teško do stana

Otkako je Njemački ustavni sud 2012. odlučio da izbjeglicama pripada jednaka novčana mjesečna pomoć kao i njemačkim primateljima socijalne pomoći, financijsko stanje ovih ljudi se donekle poboljšalo. No velik problem i dalje ostaje činjenica da čak i nakon priznatog izbjegličkog statusa mnogi iza sebe imaju godine i godine čekanja tijekom kojih im je bio zabranjen rad a time i uspješna integracija. Nakon stjecanja prava ostanka u Njemačkoj mnogi su nespremni za konkurenciju koja vlada na stambenom i radnom tržištu. Jer i subvencioniranih, socijalnih stanova je malo i to pogotovo u atraktivnijim gradskim središtima ili studentskim gradovima poput Heidelberga. Niusha Hadadiyan je imala sreću i pronašla je stan već za dva mjeseca. No i ona se susretala s brojnim preprekama. "Ili je stanodavac protiv jer ne želi nezaposlene strance, ili je socijalnom uredu pronađen stan preskup", kaže Niusha. Njezina majka i sestra još nisu te sreće. One, usprkos tomu da je i njima priznato pravo na azil, još uvijek žive u skučenom prihvatnom centru na rubu grada.