San o blagostanju kroz naftu

Preprodavačice se guraju u luci grada Sekondi-Takoradi na zapadu Gane. Čeka se na ribarske brodice koje bi se svakog trenutka trebale vratiti iz ulova. Donedavno još nije ovdje vladala ovakva strka. Ribe je bilo dovoljno za sve. No otkako su pred obalom Gane otkrivena nalazišta nafte, ribari se žale na smanjeni ulov. „Bušotine velikih svjetskih naftnih koncerna su otjerale ribu“, žal se Emmanuel Nii Botchway, predsjednik Saveza priobalnih ribara Gane.

Naftna groznica na Zlatnoj obali

2007. je oko 60 kilometara ispred obale zapadne regije Gane otkriveno polje „Jubilee“ koje slovi kao jedno od najvećih u Africi. Gana danas eksploatira naftu u velikom stilu: 110.000 barela dnevno, samo 85.000 dolazi iz polja „Jubilee“. Otkriće nafte prije par godina je malu zapadnoafričku zemlju bacilo u kolektivnu euforiju: Gana i njezini stanovnici će postati bogati, Gana će učiti iz grešaka susjedne Nigerije gdje je pronalazak nafte siromašne učinio još siromašnijima a bogate još bogatijima. Doneseni su i odgovarajući zakoni koji jamče uvid javnosti u sve novčane transakcije međunarodnih kompanija u korist Ganske vlade. Tri četvrtine prihoda bi trebalo ići direktno u državni proračun, ostatak bi trebalo štedjeti. Tako je to najavljivao, u međuvremenu preminuli, predsjednik John Evans Atta Mills.

“Mali čovjek” zakinut

No stvarnost danas izgleda drugačije. Otkako je predsjednik John Dramani Mahama došao na vlast, sve više novca odlazi u projekte za koje ta sredstva uopće nisu namijenjena. Novac nije došao do širih krugova građana. Nekima, poput ribara, naftna industrija čak ugrožava puku egzistenciju. Prema informacijama Ganskog ureda za statistiku, u priobalnom području preko 2,4 milijuna građana živi od ribolova. No ribolov je u područjima oko bušotina zabranjen. Osim toga sve više tankera koji plove ovim područjem ugrožavaju sigurnost malih i slabo osvijetljenih ribarskih brodica. “Ako uzmemo u obzir da je trenutno ispred luke Takoradi postavljeno 30 do 40 bušotina, možemo si lako zamisliti kakv promet ovdje vlada i da je ribolov gotovo nemoguć”, objašnjava predstavnik ribara Emmanuel Nii Botchway. Obalna straža štiti područja oko bušotina od ribarskih brodica i to često agresivnim metodama. Istodobno je na obali razlika između bogatih i siromašnih sve uočljivija.

Astronomske cijene

Takoradi, donedavno uspavani ribarski gradić, pretvorio se u u boomtown u kojem vlada nafta. Dolaskom stranih tvrtki cijene su podivljale. “Otkako je otkrivena nafta, sve je postalo skuplje: školarine, hrana i prije svega stanarine”, žali se taksist Samul Kquayson. Stanarine su se u “Oil-Cityju” udvostručile. Mnogi si više ne mogu priuštiti ni najskromniji smještaj. “Svatko želi izdavati samo bogatima iz naftnih kompanija”, žali se Obeng Seth koja već desetak godina živi u Takoradiju. No neki profitiraju od novonastale situacije. Emmanuel Collins Armah Brako vodi agenciju koja se specijalizirala za pružanje usluga došljacima dubokog džepa. “Oni koji si više ne mogu ovdje priuštiti stan bi se trebali ili pomiriti s tom situacijom ili se odseliti u okolicu”, kaže posrednik za nekretnine i priznaje kako se većina iznajmljivača stanova u Takoradiju usredotočila na došljake s mnogo novca.

“Beverly Hills” u Africi

A oni prednost daju četvrti koju u međuvremenu svi zovu “Beverly Hills”. Na Beach Road uz samu obalu nižu se vile i luksuzni apartmani. Mjesečna stanarina za dvosobni stan s upotrebom bazena se kreće oko 6.000 dolara. Stanarina se u pravilu plaća za dvije godine unaprijed. To su cijene o kojima domaći, čak i oni koji zarađuju dobro, mogu samo sanjati. “Cijene su prilagođene strancima koji rade s naftom. Mi domaći moramo dizati kredite ako želimo doći do krova nad glavom”, kaže Joseph Kweku Minlah, koji radi za poreznu upravu Gane i koji je upravo kupio jedno gradilište izvan Takoradija. O vlastitoj kući na području grada može samo sanjati. Naftne kompanije, poput američke „Tullow-Ghana“ nastoje raznim projektima, poput stipendija za lokalne učenike, pokazati socijalni angažman. Predstavnici kompanija osim toga redovito sudjeluju u radio programima preko kojih građani mogu otvoreno postavljati pitanja. No mnogima je to slaba utjeha. „Našim ribarima to ne pomaže. Njihove mreže na kraju ostaju prazne“, zaključuje Emmanuel Nii Botchway.