Samo Erdogan može pomoći Turskoj

„It's the economy, stupid!" Prije nešto više od četvrt stoljeća, Bill Clinton je s tim saznanjem postao američki predsjednik. Da se sa dobrom privredom mogu dobiti izbori zna i Recep Tajjip Erdogan. Pa upravo je on bio taj koji je početkom 2000-ih tursku privredu izvukao iz duboke krize.

Zahvaljujući novcu Međunarodnog monetarnog fonda i hrabrim reformama, Turska je postala omiljena investitorima i poželjno tržište, a ljudi su, zahvaljujući Erdoganovoj ekonomskoj politici, imali više novca u džepu.

Tradicionalne ekonomske veze

Njemački poduzetnici su se također u velikoj mjeri angažirali u toj zemlji. Njih oko 7.000 posluje u Turskoj i zapošljava više od 120.000 ljudi. Među njima su i velika imena: Bosch, Volkswagen i MAN, Allianz i BASF (još od 1880. Godine!), a to je who is who njemačke privrede. Ali i mnoge kompanije srednje veličine su u Turskoj uočile atraktivno mjesto za biznis. To nije nikakvo čudo, s obzirom na to da ekonomske veze između tih dviju zemalja imaju dugu tradiciju. Naime, Friedirch Veliki je još 1761. sklopio trgovinski ugovor sa sultanom Mustafom III. Sto godina kasnije, mnogi njemački trgovci i zanatlije otišli su u Tursku. Takozvani „bosforski Nemci" odigrali su veliku ulogu u proširenju trgovinskih veza.

Nakon Drugog svjetskog rata su pak stotine tisuća Turaka došle u Njemačku. Kao takozvani „gastarbajteri", dali su veliki doprinos njemačkom „privrednom čudu".

I sad ova kriza. Pad lire Tursku na tržištu čini manje atraktivnom. Investitori su odavno počeli povlačiti kapital iz zemalja u ubrzanom ekonomskom razvoju poput Turske. Jer SAD, otkako je tamošnja Središnja banka promijenila carinske stope, djeluju kao atraktivnije mjesto.

No uzrok za vrtoglavi pad lire je prije svega je autokratska politika predsjednika Turske. On može koliko god hoće psovati „zla tržišta" ili „međunarodni carinski lobij" i sve to nazivati „američkom kampanjom", ali ni Erdogan ne može ignorirati temeljna ekonomska načela.

Stvari s Bogom

Svojim tvrdnjama  „vi ima mate dolar, mi imamo Boga", Erdogan ni u kom slučaju ne može da zadobiti povjerenje investitora. Upravo zbog toga što je i Turska zemlja koja zavisi od međunarodne trgovine, ne bi trebala psovati po dolaru i euru. To više djeluje kao očaj, a manje kao pokušaj da se povrati povjerenje.

Turskoj ne može pomoći Njemačka i njemačka privreda, to može samo turski predsjednik. On se mora pobrinuti za stabilnost kako bi firmama i investitorima dao sigurnost, prije svega pravnu sigurnost. On mora poštivati nezavisnost središnje banke, a ne naređivati joj smanjenje kamata kako bi pod kontrolom držala inflaciju. To tako ne funkcionira.

Njemački poduzetnici u svakom slučaju pažljivo promatraju situaciju i razmišljaju o svom tamošnjem angažmanu. Prije svih su srednje firme te koje moraju dobro kalkuliati, ako na primjer sirovine ili mašine poskupe s obzirom na to da se trgovina odvija u dolarima.

Tako bi proizvođači tekstila ili sportske opreme mogli ubrzo biti prisiljeni da proizvodnju prebace u Aziju. To bi trebalo biti jasno i predsjedniku. Ali, tako to biva kada se okružiš samo onima koji ti povlađuju, a kritičare trpaš u zatvor: čovjek je opijen vlastitom ideologijom, a ekonomski razum se zamjenjuje vjerom u Boga.

Nemam ništa protiv Boga, ali kada se radi o ekonomiji, to neće biti dostatno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android