Sakrivena sinagoga

„Ali tamo ne možete ući...", kaže mi jedna starija žena kovrčave sijede kose dok smo se još vozili u vlaku. Pitao sam je kako doći do sinagoge u Stommelnu, sjeverozapadno od Kölna. Deset minuta sam hodao uskim ulicama sve dok nisam u jednom stražnjem dvorištu ugledao bivšu sinagogu. Do nje se doista ne može doći. Naime, na njezinom mjestu se sada nalazi jedna mala, obiteljska kuća koja od nedavno ima adresu – „Hauptstraße 85a“.

To je ujedno i naziv rada njemačkog umjetnika Gregora Schneidera. To je njegova najnovija instalacija, napravljena u sklopu projekta „Sinagoga Stommeln“. Grad Pulheim naime od 1991. godine redovito, jednom godišnje, poziva međunarodno poznate umjetnice i umjetnike da kreativno osmisle prostor bivše sinagoge.

Sinagoga u Stommelnu je doista nešto posebno. Jedina na širem području grada Kölna koju nacisti tijekom svoje vladavine nisu uništili. Ona je preživjela samo zato što ju je židovska zajednica 1937. godine prodala jednom lokalnom zemljoposjedniku koji ju je, pak, koristio kao skladište. Na taj način je ona „preživjela“ tzv. Kristalnu noć 1938. kada su nacionalsocijalisti diljem zemlje palili sinagoge.

Pogled u svakodnevicu koja ne postoji

I upravo ova sinagoga koja je preživjela užase prošlosti, sada, u današnje vrijeme – je nestala. Na njezinom se mjestu nalazi jedna sjajna, žuto-narančasta građevina crnog krova, okružena bijelom ogradom. Na poštanskom sandučiću ispred kuće stoji ime – Schneider.

Ovo nije njegova prva instalacija ovakvog tipa. Između ostalog, Schneider je u okviru svoga rada roditeljsku kuću pretvorio u labirint. Između zidova kuće je postavio nove zidove, stvorio tako nove prostore i na taj način ostvario doživljaj jedne neugodne meta-razine stvarnosti u kojoj, primjerice, vrata koja otvaramo ne vode nikud. Ovaj je rad postavio i na Umjetničkom biennaleu u Veneciji 2001. godine u njemačkom paviljonu.

No, ovo što se sada može vidjeti u selu Stommelnu nije labirint, već obična kuća u nizu kakvih ima posvuda. Moja prva reakcija je bila – smijeh. Druga – pokušaj pronalaženja sinagoge unutar starog prostora i fasade. Međutim, to mi nije uspjelo. U kuću se izvana ne može zaviriti a u unutrašnjost je posjetiteljima ulaz zabranjen. Drugim riječima, sinagoga stoji sama za sebe, odsječena i izolirana od vanjskog svijeta. Fasadu se doduše može doticati, no na prozorima se nalaze neprozirno, debelo staklo i zavjese s čipkom u cvjetnom uzorku.

Kritika malograđanštine

Reakcija posjetitelja bi se mogla opisati kao mješavina znatiželje, zaprepaštenja ali i razočaranja. Malo tko od posjetitelja očekuje obiteljsku kuću na mjestu spomenika-sinagoge. Dosada su se umjetnici uglavnom bavili temom holokausta. Ovdje ovakav, prepoznatljivi odnos prema najtamnijem razdoblju njemačke povijesti, nedostaje. Voditeljica kulturnog vijeća grada Pulheima Angelika Schallenberg brani koncept novog umjetničkog rješenja. „Polovi između umjetnosti i kulture sjećanja moraju ostati autonomni. U trenutku kada je umjetnost isključivo u službi sjećanja, postoji opasnost da se otplovi u vode kiča“, objašnjava Schallenberg. Schneider se svojim rješenjem pomalo ruga, ne samo općeprihvaćenoj kulturi sjećanja, nego i malograđanskoj estetici njemačkih predgrađa. Sinagoga kao simbol i građevina je potpuno nestala. Time umjetnik ukazuje i na jednu drugu problematičnu pojavu iz novije njemačke povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata mnoge preostale sinagoge su, zbog mnogo manjeg broja židovskih sugrađana, srušene ili prenamijenjene.

Sinagoga? Gdje?

No za mnoge žitelje sinagoga je bila i ostala nevidljiva. U ovom ili onom obliku. Nekoliko desetaka metara od skrivene sinagoge je tržnica. Nasumce odabrani kupci i prodavači ne znaju ništa o umjetničkom projektu. Za to vrijeme „prerušena“ sinagoga i dalje stoji još više skrivena nego inače. No usprkos prekrivenim obilježjima poput davidove zvijezde, kuća je prepoznatljiva. No put u unutrašnjost, uostalom kao i prema povijesti, nije lako pronaći.