S fakulteta - na biro za zapošljavanje

Sektor visokog obrazovanja u Hrvatskoj nema se niti čemu prilagođavati na tržištu tada, sve i da jedino to želi – rekao je sociolog Dragan Bagić za DW, komentirajući aktualnu polemiku o (ne)zapošljivosti mladih s fakultetskom diplomom. Eurostat je naime objavio da RH po tome parametru spada u samo dno EU-a, te je bolja samo od Italije i Grčke. Tako puna trećina netom diplomiranih hrvatskih studenata ostaje na birou za zapošljavanje, ili – emigrira za poslom u inozemstvo.

No pojedini analitičari u medijima ustanovili su da je razlog tome problemu zapravo neprilagođenost sustava obrazovanja protrebama radnog tržišta. „Nije tako“, nastavlja Bagić, „što pak ne znači da je taj sustav dobar i da ne treba reforme. Ali naše gospodarstvo uglavnom ne proizvodi radna mjesta za visokokvalificiranu radnu snagu. U njemu naočigled dominira srednjeobrazovani i niskoobrazovani kadar.“

Štoviše, cifre Državnog zavoda za statistiku pokazuju da su općenito mladi u Hrvatskoj osuđeni na surove uvjete rada kao nikada ranije. Jer, RH je na dnu EU-a i po nesigurnim te prekarnim oblicima radnih odnosa, masi ugovora na određeno i tsl. Naročito su time pogođeni mlađi radnici, odnosno oni koji prvi put stupaju na radno tržište. Ostaje međutim pitanje što bi točno mogao poduzeti sam sektor visokog obrazovanja da sa svoje strane umanji sve goru poziciju stučnjaka koje proizvodi.

Propust svih hrvatskih vlada kroz posljednja dva desetljeća

Ekonomski analitičar Toni Prug mišljenja je da prostora za napredak u tom kontekstu ipak još ima, ali da visokoobrazovni sektor to ne može sam. Zato on među glavnim preprekama adresira prvu od njih na državu, tj. hrvatske vlade kroz posljednja dva desetljeća: „Jer, one nisu kroz stručna tijela donijele strategiju industrijskog razvoja koja bi postavila državne investicijske i regulatorne okvire i prioritete, da bi time privatnom sektoru naznačila u kojim sektorima može očekivati podršku javnih financija i institucionalnih tijela.“

U takvim bi okvirima, po Prugovu mišljenju, i fakulteti dobili naznake u kojem pravcu očekivati rast broja radnih mjesta, pa sukladno tome eventualno modificirali programe. „I, konačno, nijedna od tih vlada nije odreagirala na činjenicu da nam je akademska zajednica bolesno zatvorena, premrežena političkim i osobnim, točnije nepotističkim interesima“, dodaje on.

Takvo stanje akademskog sektora odražava se i na, primjerice, zanemarivanju potrebe uvođenja obaveznog aktivnog baratanja engleskim jezikom. „To nije jednostavan projekt“, pojašnjava Toni Prug, „zato što iziskuje puno ozbiljnije i sistematičnije uvođenje engleskog od najranijih školskih dana. No povećala bi nam se međunarodna kompetitivnost radnika i znanstvenika, a male zemlje i ekonomije poput naše nemaju resurse za prevođenje svih stručnih materijala potrebnih za studiranje.“

Hrvatsko gospodarstvo bez nužne dinamike

Prug je naposljetku zaljučio kako veliki nedostatak sektora predstavlja i nedovoljna internacionalna otvorenost humanističkih i društvenih disciplina: „Baš one su u miljeu financija i upravljačkog kadra stalni izvor radne snage koja je u stanju valjano analizirati mnoge aspekte poslovnog svijeta i njegovih potreba. A da bismo proizvodili ono što drugi vani žele kupiti, s fakulteta nam mora izlaziti adekvatan kadar.“

Za to je hrvatskoj akademskoj zajednici dakle neophodna konstantna nadogradnja i verifikacija rada kroz međunarodne znanstvene krugove, da bi društvo i ekonomija uopće imali šansu za napredak. Ali, ukoliko se vratimo na početak razmatranja ove problematike, prvi bi potez morala povući država svojom ekonomskom politikom i drukčijim strukturiranjem osnova za razvoj nacionalne privrede.

Dragan Bagić rekao nam je da je u ovom stoljeću u RH izuzetno povećan udio mladih koji studiraju, pa i završavaju studij. Država je u prošlom desetljeću čak poticala tzv. društvo znanja, a popularan je tad bio slogan – S fakulteta na posao. „Očito je nažalost i da ostaju nezaposlenima kao nikad ranije, zato što gospodarstvo nema nužnu dinamiku. Izuzetak su sektori poput informatičkih tehnologija, ali ni on se ne može mjeriti s npr. turizmom koji toliko baš i ne traži kadar s diplomom. A neće valjda svi studirati informatiku“, zaključio je Bagić.