Ruske protusankcije nisu pogodile EU

 

DW: Vi tvrdite da je ruski odgovor na sankcije EU-u nanio veću štetu Moskvi i time indirektno proturječite ruskom predsjedniku Putinu koji stalno naglašava koliko su one pozitivne za Rusiju. Kako ste došli do tog zaključka?

Daniel Gros: Jasno je da, ako protusankcijama odsiječete svoje gospodarstvo od njenih najjeftinijih opskrbljivača, u tome možete samo izgubiti. A to je bio slučaj s namirnicama koje su bile pogođene sankcijama i protusankcijama.

Vi prije svega argumentirate tvrdnjom da su ruska domaćinstva izgubila kupovnu moć.

Točno - posebno kada je riječ o živežnim namirnicama. To se vidi po indeksu potrošačkih cijena. Europski proizvođači su bili oni koji su rusko tržište opskrbljivali najboljim i najjeftinijim proizvodima. Ljudi su bili prisiljeni da umjesto njih kupuju druge proizvode. Oni su bili skuplji, pa je zato zbog protumjera opala kupovna moć ruskih domaćinstava.

U svom izvještaju, Vi ne analizirate samo europske sankcije, koje su uvedene zbog ruskih postupaka na Krimu i u Istočnoj Ukrajini, nego se koncentrirate na posljedice ruskih protusankcija Europskoj uniji. Kako izgleda ta bilanca?

Dovoljno je pogledati samo gole brojke. Vidi se da je europski izvoz u Rusiju opao, ali to se dogodilo samo zato što je u Rusiji smanjen uvoz svega. Jer slučajno je Rusiju u tom razdoblju zahvatila recesija zbog niskih cijena nafte. Jedini sektor koji je teže pogođen bio je izvoz namirnica – on je posebno pogođen ruskim protusankcijama. No, pokazalo se i da europski proizvođači moraju biti vrlo fleksibilni. Jer, ukupan izvoz namirnica iz EU-a se nije smanjio. To znači da su europski proizvođači uspjeli gubitak ruskog tržišta nadoknaditi izvozom u druge zemlje. Zato su gubici koje je europska privreda morala podnijeti zbog ruskih protusankcija ravni nuli.

Vaša bilanca zvuči mnogo vedrije nego na primjer jedna studija iz Austrije, u kojoj se tvrdi da je Europa izgubila milijarde eura i tisuće radnih mjesta. Što kažete na tu tvrdnju?

Najprije se mora naglasiti da je uvoz u Rusiji doživio slom zbog toga što se cijena nafte prepolovila. A to je nešto fundamentalno što se mora uzeti u obzir. Drugo, u toj studiji se pretpostavlja da će zbog sankcija u Europu doći manje turista. I da će Europa imati gubitke kada je riječ o turizmu. Ali, pokazalo se da nije tako. Jer,  moramo poći od toga da Rusi koji imaju manja primanja – zbog cijena nafte, ne zbog sankcija – imaju i manje novca za odlaske u inozemstvo. Zbog toga bih rekao da je gotovo kompletan gubitak koji je nastao u europskom izvozu u Rusiju i zbog protusankcija nastao zbog činjenice da je pala cijena nafte.

Europa bi doživjela slom kada bi se morala odreći tako važnog tržišta kao što je rusko – to mišljenje je vrlo rasprostranjeno u Rusiji. No  vi tvrdite da si Europa može priuštiti tvrd odnos prema Rusiji. 

Da, to je sasvim jasno. Europska privreda je više nego deset puta veća od ruske, mnogo je fleksibilnija, ima jaku industrijsku bazu. Rusija u osnovi izvozi samo naftu i plin i još nekoliko drugih sirovina. Rusija je za Europu bez sumnje zanimljivo, ali i sporedno tržište, koje nije odlučujuće za preživljavanje ili rast europske privrede.

Jedno pitanje o sankcijama s konkretnim povodom: spirala sankcija će uskoro pogoditi ruski izvoz u Evropu; projekt Sjeverni tok je u opasnosti. EU nije složna oko toga kolika je korist od njega. Berlin podržava gradnju plinovoda, istočni Europljani ga se boje. Kakva je Vaša pozicija?

Mislim da bi političari trebali držati podalje od te teme. To sigurno nije posao koji je važan za Njemačku. Radi se o tome da Rusi na svoj trošak žele postaviti drugi plinovod u Baltičko more. Hoće li on u budućnosti uopće biti potreban, to nitko ne zna. Njemačka će moći i bez njega, jer koristi već postojeći plinovod.

Možda bi neki njemački proizvođači cijevi izgubili dio zarade, ali to sigurno nije nešto što bi bilo važno za Njemačku. Rekao bih: kada novi plinovod bude izgrađen, bit će prilično neiskorišten. Za „Gazprom" će to biti bačen novac, ali sprječavanje gradnje također nije neki veliki politički zadatak oko kojeg bi se sada trebale voditi velike rasprave.