Rusija će tek shvatiti važnost 12. lipnja 1990.

Godine 1990. sve to nije izgledalo tako besmisleno. Dokument koji je tog dana usvojio prvi demokratski izabran parlament Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike (RSFSR), koja je tada bila dio Sovjetskog Saveza, doživljavan je kao nova stranica u povijesti zemlje. Deklaracija o državnom suverenitetu RSFSR proglašava primat ruskih zakona u odnosu na zakone Sovjetskog Saveza, kao i podjelu vlasti i jednakost građana pred zakonom. Istodobno, nacionalnim autonomijama u okviru RSFSR obećano je više prava. To je zaista važan dokument jer je moderna Rusija prvi put zvanično definirana kao prava, a ne kao socijalistička demokracija. Parlament RSFSR također je naveo namjeru da, nakon potpisivanja novog ugovora, ostane u obnovljenom Sovjetskom Savezu. Ali, Sovjetski Savez se raspao.

Danas većina ruskog društva smatra da je za „uništenje“ Sovjetskog Saveza odgovorno tadašnje rukovodstvo RSFSR s Borisom Jeljcinom na čelu. I Mihail Gorbačov, koji je u ožujku 1990. postao prvi i posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, optužuje se za slabost i nesposobnost, kao i za to što „nije spriječio uništenje zemlje“.

Spomene li se u današnjoj Rusiji deklaracija od 12. lipnja, počinje rasprava o tome je li raspad Sovjetskog Saveza bio neminovan ili je država ipak mogla biti sačuvana. „Kakvu smo zemlju izgubili!“ Tu rečenicu kao refren ponavljaju građani od Smolenska do Vladivostoka. Ali Sovjetski Savez bi se raspao i da poslanici RSFSR nisu usvojili Deklaraciju o suverenosti. Sovjetski sustav, koji je uništio desetke milijuna svojih građana, krajem osamdesetih je jednostavno potrošio svoje resurse.

Gorbačov protiv Jeljcina

Teško je negirati činjenicu da je usvajanje Deklaracije o suverenosti bilo dio Jeljcinove borbe za vlast, protiv vodstva Sovjetskog Saveza. Ali, jednoglasno usvojen dokument ne može se izvući iz konteksta u kojem je nastao. U vrijeme izbora za narodne deputate Sovjetskog Saveza 1989. i zastupnike RSFSR-a 1990., Jeljcin je bio najpopularniji političar u zemlji, s najjačim legitimitetom. Instinktivno je shvatio da se kredibilitet i autoritet moraju zaraditi u političkoj borbi s rivalima.

Po tome se on suštinski razlikuje od Gorbačova koji je strahovao od izbora i koji je propustio svoju posljednju priliku da postane legitimni vođa u ožujku 1990. godine kada je odlučio da predsjednik Sovjetskog Saveza ne bude direktno biran od naroda. Gorbačov je praktički sam sebe imenovao na tu funkciju. Ali on je otada bio taoc reakcionarnog vrha Komunističke partije i birokracije zemlje, koja ga je u kolovozu 1991. godine pustila niz vodu. Time su i konačno sahranjene nade da će se makar neki oblik Sovjetskog Saveza održati.

Propuštena prilika ili budući model?

Rusija nikada nije bila demokracija. Godine 1992. kada je 12. lipanj proglašen za državni praznik – „Dan Rusije“, većina Rusa i dalje se nadala da će se njihova zemlja pretvoriti u pravu demokraciju. Te nade nisu u potpunosti ispunjene. Sjećanja na 12. lipanj 1990, na Deklaraciju o suverenosti, ako ih uopće ima, danas su negativna. Negativno se ocjenjuje vrijeme „perestrojke“ i demokratske antikomunističke mirne revolucije od 1989. do 1991. godine.

Za to postoji nekoliko razloga, a možda najvažniji je postimperijalni sindrom izgubljene veličine zemlje. Kremlj ga uspješno kultivira i koristi za svoje ciljeve, uz pomoć svoje vrlo moćne propagandne mašinerije. Današnja ruska politika okrenuta je prošlosti i obilježava ju nostalgija. Ona ne nudi viziju za budućnost. Prije ili kasnije, ta politika će ostati bez daha i više neće biti privlačna za građane.

Nova procjena ruske povijesti u 20. stoljeću neće se dogoditi sutra, ali ona je neizbježna. Kraj osamdesetih i početak devedesetih je jedino vrijeme tijekom kojeg se dogodio bar relativno uspješan proboj ruskog društva prema političkoj i ekonomskoj slobodi. Leon Aron, povjesničar iz SAD-a, govori o „eri idealizma i dostojanstva građana“. Za 15-20 godina, Rusi će biti spremni to vrijeme označiti kao jedan od najpozitivnijih trenutaka u ruskoj povijesti.

Konstantin von Eggert je ruski novinar i politički komentator. Devedesetih godina radio je za list „Izvestija“, od 2002. do 2008. bio je šef moskovskog dopisništva BBC-jevog programa na ruskom jeziku, a od 2012. do 2013. zamjenik urednika, a potom i urednik redakcije „Komersant FM“. Za rad na BBC-ju kraljica Elizabeta II odlikovala ga je 2008. Ordenom Britanske imperije.