Rusija: djeca upoznaju život u internacijskom logoru

Drvene barake, nadzorni tornjevi, ograda od bodljikave žice – to su ostaci kulisa za snimanje filma Vesuri. Radnja filma odigrava se za vrijeme Drugog svjetskog rata u jednom finskom internacijskom logoru u Kareliji, području oko kojeg su 1940-ih godina borbu vodili Finska i Sovjetski Savez. Ratna drama snimana je 2018. na sjeveru Rusije. Ali, kulise koje su izgrađene za potrebe snimanja nisu uništene. Ruska zaklada Otkritje vozmožnosti (otvorene mogućnosti) zauzela se za očuvanje kulisa i uz financijsku pomoć ruske države uredila spomen-park.

Drvene građevine su prevezene na područje za odmor u sjevernoruskom selu Vatnavoloku. Tamo bi uskoro ruska djeca trebala provoditi takozvane „patriotske vikende“. A cilj je da djeca upoznaju život maloljetnih ruskih zatočenika u jednom finskom internacijskom logoru.

Finski logori u Kareliji

Takvi logori za sovjetske civile postojali su stvarno za vrijeme Drugog svjetskog rata. od 1941. do 1944. finske trupe su bile zaposjele sovjetsku republiku Kareliju, koja je uz granicu s Finskom, i tamo uspostavile internacijske logore. Do 1944. Finska je bila saveznica s nacističkom Njemačkom, a zajednički neprijatelj im je bio Sovjetski Savez. „Izgledalo je da je poraz Sovjetskog Saveza gotova stvar. Zato je finska vojna uprava okupiranih područja počela s pripremom aneksije sovjetske Karelije“, napisao je finski povjesničar Antti Kujala sa Sveučilišta u Helsinkiju u Ruskom zborniku, zborniku radova međunarodnih znanstvenika o ruskoj povijesti.

Karelci su bili nacionalna manjina u Sovjetskom Savezu, nakon planirane aneksije Karelije trebali su dobiti finsko državljanstvo. Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i pripadnici drugih naroda koji su također živjeli u Kareliji, trebali su nakon rata biti deportirani u Rusiju. Oko 25.000 njih bili su zato stavljeni u takve internacijske logore.

„To gotovo nitko danas ne zna", žali se u razgovoru za DW Natalia Abramova iz zaklade Otkritje vozmožnosti, koja je pokrenula inicijativu za stvaranje spomen-parka. „To pogotovo ne znaju naša djeca. A jako je važno upravo djeci ispričati tu povijest.“ Ne čudi da gotovo nitko ne zna za finske logore jer su dokumenti o tomu desetljećima bili nedostupni. Tek prije godinu dana ruska tajna služba FSB je dopustila pristup tim dokumentima.

Prijepor oko ispravnog tumačenja

Objavljivanje tih dokumenata i projekt „patriotskih vikenda“ već su podigli veliku prašinu u ruskim medijima. Jedan ruski istražni odbor želi sad provjeriti je li postupanje prema ruskim civilima u okupiranoj Kareliji bio genocid. Neki ruski mediji govore čak o „finskim koncentracijskim logorima" na sovjetskom teritoriju.

Uvjeti života u finskim logorima bili su doista apsolutno neljudski, kaže finski povjesničar Antti Kujala, koji živi u Helsinkiju. U njima je umrlo oko 4.300 civila, većina od raznih bolesti i nedostatka hrane. Ipak, postoji bitna razlika između finskih internacijskih logora i nacističkih koncentracijskih logora, „jer njihov cilj nije bio sustavno uništavanje zatočenika“.

Rat različitih mišljenja vodi se i na webu. Kritičari predbacuju organizatorima „patriotskih vikenda“ senzacionalizam i stvaranje nesnošljivosti. Natalia Abramova protivi se tomu. „Mi ne želimo stvarati neprijateljsko raspoloženje prema našim susjedima Fincima nego samo navesti činjenice. Mi ništa ne izmišljamo. Mi ne prikazujemo krivo činjenice. Želimo dovesti stručnjake koji će djeci pripovijedati kako je stvarno bilo.“ To bi trebali biti povjesničari i očevidci koji će djeci prenijeti svoje znanje i svoja iskustva. Ali, dio „patriotskih vikenda“ bi trebale biti i „vojno-patriotske igre". Osim toga u modernom centru za posjetitelje pored drvenih baraka trebali bi biti prikazivani dokumentarni filmovi.

Nepotreban politizacija?

Na prigovor kritičara da su djeca možda premlada za takve „doživljaje“, Abramova odgovara da se patriotski vikendi održavaju za djecu od 14 godina na više. Osim toga u finskim logorima, za razliku od njemačkih, nije bilo ni plinskih komora ni masovnih strijeljanja, kaže ona dodajući da je čitava rasprava o imitaciji logora nepotrebno ispolitizirana. Svaka zaklada ima pravo baviti se onom temom koja se njoj čini važnom, kaže Abramova.

Ali, upravo to smeta neovisnog povjesničara i publicista Maksima Artemjeva. Za njega je projekt u Kareliji „komercijalna avantura“ koja odgovara trenutnoj političkoj situaciji u Rusiji i to je „pokušaj da se dođe do jeftinog novca iz državne blagajne“, kaže Artemjev.

Ovaj povjesničar sumnja u učinkovitost učenja na takvim povijesnim rekonstrukcijama. „Što bismo pritom trebali naučiti? Da je dio našeg stanovništva deportiran za vrijeme rata? Naravno da je to bila tragedija tih ljudi. Ali, kako, zašto, to se tu ne spominje."

Iskrivljena perspektiva

U razgovoru za DW Artemjev kritizira još nešto: „Projekt pomiče povijesnu perspektivu i skreće pozornost od stvarnih problema iz prošlosti.“ Istina, ne smije se međusobno uspoređivati različite tragedije. „Ali, ne bismo smjeli zaboraviti da je upravo u Kareliji za vrijeme Staljina postojalo mnoštvo logora koje je uspostavila sovjetska vlada.“ U kojima su bili finski, ali prije svega ruski oporbeni zatvorenici. Važnije od upiranja prstom u drugoga je, kaže Artemjev, pričati o vlastitim logorima za vlastito stanovništvo.