Rostock - 20 godina nakon "njemačke sramote"

22. kolovoza 1992. slike koje su obišle svijet pokazale su jedno drugo lice Njemačke. Nasilna skupina na čelu s desnim ekstremistima ali i na prvi pogled "poslušnim i mirnim" građanima okupirala je jednu novogradnju u Lichtenhagenu, jednoj četvrti istočnonjemačkog lučkog grada Rostocka. Uz izvikivanje, protiv stranaca okrenutih parola, i bacanje kamenja, nasilna skupina je prvo zapalila a zatim i prodrla u zgradu prihvatilišta za podnositelje zahtjeva za azilom gdje je organiziran pravi lov na žitelje, mahom vijetnamske državljane koji su nekad u Istočnoj Njemačkoj radili kao "gastarbajteri" a nakon pada Berlinskog zida su trebali biti poslani kućama.

Lov na strance

Snimke na kojima se vidi goruća zgrada i na kojoj se, svaki put kada bi od vatre puknulo neko staklo na prozoru, čuje kako okupljana masa to prati pljeskom i oduševljenjem, danima nisu silazile s TV ekrana diljem svijeta. Napadačima je bilo potpuno svejedno hoće li u tom kaosu netko izgubiti život. "Oni su računali s tim. U kući je bilo preko 100 osoba", prisjeća se danas Wolfgang Richter, nekadašnji povjerenik grada Rostocka za pitanje stranaca. Pukim čudom nitko nije ozbiljnije ozlijeđen. Žitelji doma za azilante i njemački aktivisti koji su nezaštićenim strancima priskočili u pomoć, spasili su se od plamene stihije u posljednji trenutak bijegom preko krova zgrade u susjedstvo. No najgore od svega: policija je ozbiljnije reagirala tek dva dana nakon izbijanja nereda. Tek tada su došle ozbiljnije količine policajaca koje su autobusima nesretne stanovnike prihvatnog centra otpremile u sigurnost. Prva dva dana šačica slabo opremljenih i nemotiviranih lokalnih policajaca borila se s nekoliko stotina nasilnika koji su iza sebe imali podršku tisuća stanovnika. I ne samo lokalnih. Ubrzo su iz svih dijelova Njemačke počeli pristizati "turisti" željni nasilja nad strancima. U jednom trenutku se ispred stambene zgrade u socrealističkom stilu okupilo preko 1000 nasilnika.

"Puna do vrha"

No eksplozija nasilja naspram stranaca je bila iznenađujuća samo za one koji su žmirili na oba oka ili su u situaciji u kojoj se Njemačka nakon ujedinjenja borila s teškim socijalnim problemima, bili zabavljeni rješavanjem drugih političkih pitanja. Situacija se kuhala nekoliko tjedana prije samih napada kada su stanovnici prepune "Kuće suncokreta" (nazvane tako zbog murala na zgradi prihvatilišta) počeli, prisiljeni neljudskim uvjetima u zgradi i visokim ljetnim temperaturama, kampirati u parku ispred zgrade. Ubrzo nakon toga su se stanovnici počeli žaliti na "smeće, galamu i krađe". Agresija prema došljacima potpomognuta je i činjenicom da je nakon ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke, svaki peti žitelj istočnog dijela države ostao bez posla. U socijalno napetoj situaciji su i mediji "odradili" svoj dio posla. Posvuda se, kako se prisjeća Richter, pisalo o "kriminalnim podnositeljima zahtjeva za političkim azilom" i "rijekama izbjeglica" (uglavnom iz zemalja bivše Jugoslavije) koje dolaze u Njemačku ali koje je "već puna do vrha".

Pogrom u državnoj režiji

No usprkos napetoj socijalnoj klimi, nedugo nakon toga se čitava nacija upitala: kako je moglo doći do najprizemnije eskalacije mržnje prema strancima poslije Drugog svjetskog rata. Hajo Funke, znanstvenik koji se već godinama na Slobodnom sveučilištu u Berlinu bavi proučavanjem izvora i oblika rasizma, smatra da je Rostock plod "zatajenja institucija na svim razinama". "Gradske, pokrajinske a dobrim dijelom i državne institucije su mirno promatrale eskalaciju u Rostocku i nisu poduzele ništa kako bi to spriječile", kaže Funke. On stoga govori o "pokušaju pogroma u državnoj režiji".

I pravna dimenzija ovog skandala je prošla sa zadrškom. Kažnjeno je 44 počinitelja i to najviše zatvorskom kaznom od 3 godine. Gradonačelnik Rostocka i ministar unutarnjih poslova savezne pokrajine Mecklenburg-Vorpommern podnijeli su ostavke, no do dan danas nije utvrđena direktna odgovornost za katastrofalno ponašanje policije.

Unatoč tomu, neke od tadašnjih žrtava danas smatraju da su iz katastrofe iz 2012. povučene neke pouke. "Mislim da tako nešto danas u Rostocku više nije moguće jer su policija i grad postali osjetljiviji nakon tragedije u Lichtenhagenu", kaže Thin Do, vijetnamski useljenik.

Vrh ledenog brijega

I Hajo Funke smatra da je u današnjoj Njemačkoj otvoreni lov na strance po ulicama gradova, što zbog promijenjenih smjernica policije što zbog pojačane osjetljivosti medija, gotovo nemoguć. No to istodobno, kako nastavlja ovaj znanstvenik, ne znači da desno ekstremni potencijal ne postoji. Umjesto javnih "akcija" poput nereda u Rostocku, neonacisti sada pojačano traže zaštitu podzemlja što je pokazala i serija ubojstava stranaca koju je počinila jedna neonacistička ćelija iz istočnonjemačkog Zwickaua.

No sistematski teror neonacističkog podzemlja je samo vrh ledenog brijega. Mnogo opasnija je svakodnevna diskriminacija i umanjivanje značenja iste od strane državnih službi. Hajo Funke ovaj fenomen promatra i danas, 20 godina nakon događaja u Rostocku. "Još uvijek se događa da policija ne obraća pozornost, da gradonačelnik okreće glavu ili da mediji jednostavno donesu odluku šutjeti o nekom problemu", kaže Funke.

Joachim Gauck, novi njemački predsjednik, koji je i sam dobar dio života proveo kao protestantski svećenik u Rostocku, želi da se sjećanje na te dana krajem kolovoza 1992., i dalje održi živim. On će zato na središnjem okupljanju povodom godišnjice ovog događaja u nedjelju (26.8.) pred "Kućom suncokreta" održati govor. Ovo okupljanje bi trebalo odaslati drugačije slike nego one koje su u kolovozu 1992. sablaznile svijet.