Ropski život ilegalnih doseljenika

Priliv izbjeglica koji iz Afrike preko Sredozemnog mora stižu u Južnu Europu se ne prekida. U slabim i trošnim brodicama, stotine ljudi svakog tjedna dovode u opasnost svoj život u potrazi za egzistencijom dostojnom čoveka. Cilj im je talijanska obala, jer talijanska obalna straža pomaže izbjeglicama i dopušta im da se iskrcaju na kopno. U drugim zemljama Južne Europe to nije tako. Malta redovito vraća brodice s izbjeglicama i ne reagira na pozive upomoć, a kapetane teretnih brodova koji brodolomce dovedu do obale optužuje da krijumčare ljude. Grčku i Španjolsku isto tako ne odlikuje humanitarna politika prema izbjeglicama. Tako je Italija postala glavni cilj za očajnike a Sicilijanski prolaz - njihova najveća nada.

Bez prostora u izbjegličkom logoru

Kada stvari krenu naopako, i broj žrtava postane dovoljno velik, oči svijeta se okrenu ka Siciliji. Ukoliko plovidba uspije, izbjeglice se zatvaraju u prihvatne centre gde bi zapravo trebali provesti samo nekoliko dana, a u stvarnosti čekaju mjesecima. Sve se događa daleko od očiju javnosti, jer gotovo nitko nema pristup tim logorima. Kad je talijanski šef vlade Enrico Letta zajedno s predsjednikom Komisije EU-a Joseom Manuelom Barrosom posjetio otok Lampedusu, morao je promijeniti službeni program posjeta da bi mogao baciti pogled na izbjeglice koji su bili nabijeni u tijesne prostorije. Europska unija je najavila da će izdvojiti 30 miliju eura za poboljšanje situacije. Ministar vanjskih poslova Angelino Alfano je to primio na znanje s velikim zadovoljstvom. Za njega problem s izbjeglicama "nije talijanski, već europski problem" na čijem rješavanju mora radi cijela Unija.

Većina izbjeglica koji uspiju stići do kopna i jednog od prihvatnih centara, boravi tamo samo dok ne ih ne vrate u zemlju iz koje dolaze. I pored humanog odnosa prema brodolomcima, talijanska politika prema imigrantima je stroga. Samo oni koji dobiju radni ugovor - smiju ostati. Talijanske humanitarne organizacije smatraju da je to pravilo nerealno, jer nijedna talijanska tvrtka neće zaposliti nekoga koga još nikad nije vidjela i tko je konkurirao iz Malija ili Eritreje. To je u međuvremenu postalo jasno i izbjeglicama koji se uglavnom pripremaju na život u ilegali. Oni koji mogu, bježe iz prihvatnih centara, odlaze na sjever Italije ili se čak pokušavaju domoći sjevera Europe. Tako u Italiji stotine tisuća ljudi živi bez važećih dokumenata, ali isto tako i u Francuskoj, Njemačkoj ili zemljama Beneluxa. Oni nisu nigdje prijavljeni i za vlasti - ne postoje. A uza sve to, moraju negdje spavati i nešto jesti.

Ilegalci i profiteri

Oni koji se kreću kroz Milano malo pažljivije, primijetit će tragove ilegalaca: brda rublja u olupinama automobila, grijalice na gas ili šatore pod mostovima na autocestama. Ti ljudi spavaju u napuštenim tvornicama ili polusrušenim kućama bez vode i struje. Tunižanin Kaheld, star 42 godine, već dvije godine živi u Italiji. Spava u jednom automobilu, Fordu, zrelom za otpad.

Prtljažnik se još može zaključati pa u njemu drži vrijedne stvari, a rublje je uredno poredao po zadnjem sjedištu. Jedan prozor je razbijen i to ga brine. Noću se temperatura spušta na osam do deset stupnjeva i karton kojim je pokrio rupu propušta hladnoću. Nakon osam mjeseci provedenih na Lampedusi, prebačen je u jedan prihvatni centar u kontinentalnom dijelu Italije, odakle je uspio pobjeći. U potrazi za poslom, stigao je do Milana. Svakog jutra odlazi do jednog raskršća u blizini autoceste, gdje se u grupicama okupljaju Afrikanci. U ruksaku nosi bocu vode i dva kruha. Među automobilima punim ljudi koji se voze na posao, lako je uočiti kamione koji voze posebno sporo. U njima se nalaze ljudi koji traže jeftine radnike. Oni procjenjuju snagu i izdržljivost ljudi kao što je Kaheld, i odlučuju koga će povesti sa sobom.

"To je milansko tržište robova", kaže predstavnik sindikata Franco De Alessandri. On je ovakve slike s ceste snimio skrivenom kamerom i predočio ih policiji. No, ništa se nije promijenilo. "Ti se radnici ne mogu usporediti s talijanskim radnicima. Oni ovdje nemaju ni kuću ni obitelj. Sami su, bez dokumenata i bez ikakvih prava. Poslodavci ih surovo izrabljuju." Afrikanci rade na građevinama za nadnicu od koje se jedva mogu prehraniti. Bez ugovora, bez zdravstvenog osiguranja. Franco De Alessandri je bijesan zbog takvog ponižavanja ljudi. Za talijanske radnike, doseljenici bez dokumenata su konkurencija koja radi za nevjerojatno malu plaću. Za izbjeglice, rad na crno je jedina mogućnost da zarade nešto novca, pa makar to bilo i tako malo.

Autori: Kirstin Hauzen / Saša Bojić