Romi u post-Sarkozyjevoj Francuskoj

Crno-bijela fotografija prikazuje omanju grupu ljudi. Djeca sjede na pjeskovitom tlu pored gusnate peći i gledaju u fotoaparat. Tamnokose žene i muškarci okupili su se oko dva gitarista. Iza njih se naslućuju natkrivena šatorska kola. 36-ogodišnji Baro je svog djeda na fotografiji zaokružio bijelom bojom i pokazuje na muškarca ispred njega s gitarom i cigaretom u ustima. Ime gitarista: Django Reinhardt, jedan od pionira europskog jazza i dio jedne velike francusko-belgijske romske obitelji. Manuši, kako se nazivaju Romi na frankofonom području, su ovdje naseljeni još u 15. stoljeću.

Isto kao i njegov djed i Django Reinhardt i Baro je odrastao u istočnom pariškom predgrađu Montreuil. Prije nekoliko godina je upoznao Kakea s kojim u međuvremenu zajedno stvara hip-hop glazbu, pomiješanu s tradicionalnim zvucima gitare i violine. Tekstovi njihovih pjesama su puni ponosa na romske korijene ali i izricanja nezadovoljstva zbog svakodnevne diskriminacije koja se pogoršala nakon što je bivši francuski predsjednik Sarkozy 2010. demonstrativno protjerivao Rome pridošle iz istočne Europe. "Za vrijeme vladavine Sarkozyja ljudi su počeli misliti da sada nesmetano mogu reći 'prljavi Cigani'. Kad već predsjednik kaže 'Svi Cigani su lopovi koje od malih nogu uče kriminalu', onda je to sigurno istina", kaže Baro.

Francuzi drugog reda

Ime Sarkozy svim Romima u Francuskoj još uvijek odzvanja u ušima. I to ne samo onim Romima koji su nedavno došli iz Bugarske i Rumunjske i čije kampove policija još uvijek svako malo raspušta. Društvena klima se promijenila i za starosjedioce poput Baroa i Kake čije obitelji već stoljećima žive ovdje. Oni su francuski državljani ali se unatoč tomu osjećaju kao građani druge klase. "Moja djeca idu u školu i ostala djeca u razredu uopće ne znaju da su Manuši. Ne zato jer bi se toga sramili nego jednostavno ne želimo da djeca budu izložena neugodnostima", kaže Baro. Kake se nadovezuje: "Kad je zaposlenje u pitanju, ponašamo se isto. Jer ako kažeš da si Cigan ili Manuš, tada ti sigurno neće dati radno mjesto. Ili ako ga i dobijemo, stalno ćemo biti pod prismotrom i čim nešto nestane reći će da smo to bili mi."

Romi, CIgani, Sinti, Manuši, "putujući narod" - tko god se ne snalazi u moru pojmova vezanih uz ovu etničku skupinu njemu se preporuča posjet udruzi "Putujući narod" ("Fnasat") u Parizu. Na stoliću u predvorju ureda leže informativne brošure. Kao i Bare i Kake mnogi pripadnici ovog naroda drže do toga da ih se ne naziva jednostavno Romima nego da se ističe razlika između pojedinih skupina. Umjetnik Gabi Jimenez strahuje da bi se negativna slika koja trenutno prati oko 15.000 Roma koji su se nedavno doselili iz Bugarske i Rumunjske, mogla prenijeti i na ostale pripadnike romske manjine. "Kada nam se kaže: 'Svi ste vi Romi', tada iza toga stoji jedna politička strategija Europske unije. Kao da nas se sve želi strpati u isti koš", kaže Jimenez.

Živuća kultura

Gabi već 30 godina živi u jednoj kamp-kućici. On sam dobro zna koliko je teško pronaći prikladno mjesto za svoj dom na kotačima. U Europi još jedino u Francuskoj, Belgiji i Engleskoj na ovaj način živi veći broj građana, no samo jedna petina njih se može svrstati u etničku skupinu Roma. Zakonski je svaka općina u Francuskoj, koja broji više od 5.000 stanovnika, na svom području obvezna staviti na raspolaganje barem jedno mjesto za kamp-kućice "putujućeg naroda". No polovica općina dosad nije ispunila ovaj uvjet. Iako se mjesto za kućice naplaćuje pa općine ne bi bile na gubitku, pretpostavlja se da u mnogim općinama ove "putnike" uopće ne žele.

Od 19. stoljeća nomadi su dužni posjedovati ispravu u kojoj se bilježi njihovo kretanje. Vlasnik ove isprave je bio dužan svaka tri mjeseca otići u policiju kako bi dobio pečat u svoju "knjižicu putovanja". Ovo diskriminacijsko pravilo je ukinuto tek prošle godine. Ali ne u potpunosti. Sada su samo rokovi za prijavljivanje u policiju smanjeni na jednom godišnje. "To je svjesna pravna kontrola i jasno se radi o diskriminaciji", ogorčen je Jimenez.

Mješavina tradicije i modernog života

Sociolog Oliver Peyroux se već dugo bavi problemom diskriminacije Roma. On se isto tako bavi i promjenama unutar same etničke skupine. Tako je posljednjih godina zabilježio asimilaciju mlađih generacija Manuša što istodobno znači i nestanak nekih obiteljskih tradicija. No neke stvari se ne mijenjaju. "Na vjenčanja između Roma i 'gadgéa', dakle osoba koje ne pripadaju romskoj etničkoj skupini, se i danas gleda sumnjičavo", kaže Peyroux. No posebna odlika ovog naroda je i ta da im polazi za rukom obojiti lokalnu kulturu i običaje i dati im novo značenje i formu. "Kulture ostaju živuće, stalno se mijenjaju", kaže znanstvenik. "Logorska vatra, konji, gitare - sve je to stvar prošlosti, toga više nema." No potomci Djanga Reinhardta unatoč diskriminaciji pokušavaju pronaći svoje mjesto u francuskom društvu.