Romi rijetkost u hrvatskim srednjim školama

Rome je u svojoj preambuli, kao jednu od 22 nacionalne manjine, prepoznao i Ustav RH, a imaju i svojeg parlamentarnog zastupnika. Usprkos svemu, mnogi će reći da je riječ o najugroženijoj nacionalnoj manjini obilježenoj siromaštvom, nedostatkom obrazovanja i tradicijom koju ostali građani Hrvatske doživljavaju preprekom za takozvani normalan život. Upravo ti čimbenici uvjetuju jedan drugoga pa je društveni napredak ove manjine gotovo nezamjetan. Siromaštvo i nedostatak osnovnih životnih uvjeta bez tekuće vode i struje dovodi do odbačenosti koja pak rezultira ranim napuštanjem obrazovnog sustava i nesnalaženjem na tržištu rada. U takvom „začaranom krugu“ Romi se najčešće bave svojim tradicionalnim zanimanjem - skupljanjem sekundarnih sirovina. Prema europskom prosjeku, Romi žive desetak godina kraće od ostatka stanovništva, gotovo u pravilu su nezaposleni i tek ih desetina započinje srednjoškolsko obrazovanje.

Umjesto udaje, odabrala školu

Jedna od onih koja se izdvojila iz opće slike je zagrebačka Romkinja Melanija Mešić, učenica trećeg razreda Prve ekonomske škole. Ova jedina Romkinja u školi kaže da nije imala problema zbog svoje manjinske pripadnosti i da je uvijek bila prihvaćena među drugom djecom te da nikada nije iskusila uvrede na račun boje svoje kože. Melanija već planira i daljnje školovanje, odlučna u preskakanju svih prepreka koje su joj društvo i naslijeđe postavili.

„Htjela bih upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu. To je ona sigurna varijanta. Ali bih htjela studirati i u inozemstvu“, priča ova nasmiješena srednjoškolka za Deutsche Welle. Taj drugi, njoj draži scenarij je temeljito istražila, jer je sestra njene prijateljice studirala biznis i menadžment u Velikoj Britaniji. „Tamo studiraš tri godine i onda četvrtu magistriraš. Ovdje kod nas studiraš četiri godine i tek petu godinu biraš smjer.“

Osnovna škola se, prisjeća se Melanija, razlikovala od srednje. U njenom razredu je bilo šestero Roma, ali je jedino ona uspjela završiti osnovno obrazovanje. Svi ostali su se „pogubili na putu“, padajući iste razrede i po nekoliko puta da bi na kraju odustali. „Meni je tata rekao da ću, ako ne budem išla u školu, morati raditi. Rekao je da me neće financirati. Vjerojatno bih se morala i udati. Učim na tuđim greškama“, tvrdi ova razgovorljiva tinejdžerica. Iako se izdvojila od njih vršnjaci ju, kao i obitelj, podupiru. „Sada kažu da im je žao što nisu i oni upisali srednju školu.“

Država im plaća završetak školovanja

Snježana Martinović, administrativna tajnica Udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije, je neromkinja, ali odlično poznaje stanje na terenu. Kaže, vrlo je malo Roma u srednjoškolskom sustavu, budući ih velika većina ne završi ni zakonom propisano osnovno obrazovanje. Najčešće odustanu u petom razredu. „Neki dan me je nazvala jedna osoba i pitala kako može nastaviti školovanje koje je prekinula u petom razredu osnovne škole“, priča za Deutsche Welle i objašnjava da je jedan od ciljeva Nacionalnog programa za Rome upravo nastavak školovanja. „Ako su prekinuli osnovno školovanje, pruža im se mogućnost završetka osnovne škole i osposobljavanja za neki od poslova. To neće biti srednja stručna sprema, ali mogu postati pomoćni radnici u kuhinji, skladištu ili nešto slično i to na teret Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.“

U Udruzi tvrde da Romi često ne završavaju osnovnu školu, djelom zbog kulturoloških razlika, no smatraju da je ipak glavni problem neimaština. Veliki broj romske djece živi u neprihvatljivim uvjetima bez komunalnog minimuma. „Normalno je da ih čim malo odrastu pošalju da skupljaju otpad jer moraju preživjeti“, priča tajnica. No i među Romima postoje višestruke podjele, gotovo kaste, o kojima ovisi sudbina njihove djece.

Prema najgrubljoj podjeli, možemo iz razvrstati na one koji žive nomadski i one koji su stacionirani na jednom mjestu. „Ako netko ne mijenja boravište i prihvati sredinu u kojoj je, veća je mogućnost da će dijete slati u školu, jer druga neromska djeca koja ga okružuju idu u školu. Imamo tako lijepih primjera poput dečka koji je iz Čakovca dolazio u našu Udrugu na informatičko opismenjavanje. Završio je prometnu školu, išao je na razna natjecanja i osvajao nagrade. Sve ovisi o sredini iz koje dolaze“, kaže Martinović.

Ni nakon 20 godina nemaju osobnu iskaznicu

Iako se pomaci vide, u Udruzi misle da država ipak ne čini dovoljno, posebice na području reguliranja njihovih građanskih statusa. Primjerice, postoje brojni slučajevi ljudi koji u Hrvatskoj žive već 20 godina, ali nemaju osobne iskaznice i državljanstvo. Neki od njih su čak i rođeni u Hrvatskoj, ali su se selili tijekom Domovinskog rata i nisu sredili dokumentaciju. „Oni sada nemaju ništa pa čak ni zdravstveno osiguranje. I kada ga pustite u birokraciju, ona ga pojede. Prije dvije godine je država plaćala odvjetnike koji su im u tome pomagali, sada toga više nema“, ukazuje na jedan od najvećih problema tajnica Udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije.

Istovremeno i neki istaknuti Romi u Hrvatskoj, poput saborskog zastupnika Veljka Kajtazija, ističu da Romi nisu svjesni da osim prava, imaju i obveze, a uz sve to nisu spremni mijenjati način na koji žive. Tako često uništavaju i ono malo infrastrukture koja im se izgradi u njihovim često i nelegalnim naseljima koja tako zbog gomilanja smeća i nehigijenskih uvjeta postaju moguća žarišta bolesti na mapama većih hrvatskih gradova.