"Rješenje s dvije države" - tek utopija?

Odakle dolazi ideja "rješenja dvije države"?

Zapravo se taj pojam prvi put spominje još u zaključcima takozvane Peelove komisije koja se problemom Židova i Arapa bavila još dok je Palestina bila pod britanskom upravom (1922. - 1947.) Tako je 7. srpnja 1937. i službeno predloženo na tom području stvoriti dvije države: jednu židovsku i jednu arapsku.

Članovi komisije su tada razgovarali s više od stotinu Židova i Palestinaca da bi došli do gorke spoznaje: među te dvije skupine, makar žive jedni pored drugih na razmjerno malenom području, vlada "nepremostivi sukob". Te skupine praktično nemaju zajedničkih osobina. "Njihove nacionalne težnje nisu međusobno suglasne", glasio je zaključak. To znači da se to područje mora podijeliti u dvije države.

Taj plan je doduše ostao u ladici, ali je bio predložak za sve ostale pokušaje smirivanja sukoba između Izraelaca i Palestinaca. 1947. se njime bavila i Generalna skupština UN-a, ali je inicijativa propala - zbog ogorčenog otpora arapskih država. Jer one uopće nisu htjele čuti za postojanje države Izrael.

UN je kod stvaranja države Izrael odredio i njene, što se danas zove "međunarodno priznate" granice, ali to već odavno nije realnost. U čitavom nizu ratova koji su se nakon toga vodili je redovito bio glavni cilj pomaknuti granice. Nakon Šestodnevnog rata 1967. u kojem su izraelske snage ušle i u istočni dio Jeruzalema i područje Zapadnog Jordana se činilo i kako se rješenje "dvije države" više uopće niti ne može realizirati.

Kad je priznato pravo na samoodlučivanje Palestinaca?

Taj plan je došao na dnevni red tek 1980. kad se tadašnja Europska zajednica založila za pravo samoodlučivanja Palestinaca i potakla stvaranje dvije države. Potrajalo je preko dva desetljeća dok se u ožujku 2002. toga nije primilo i Vijeće sigurnosti UN-a.

George Bush mlađi je bio prvi američki predsjednik koji se uopće založio za takvo rješenje trajnog mira na Bliskom istoku. 2003. je o takvom planu bilo riječi i u takozvanom Ženevskom sporazumu u pregovorima izraelskih i palestinskih pregovarača.

Osnova da bi se stajališta uopće približila je bila činjenica kako je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) 1988. doduše ne izrijekom, ali zapravo priznala postojanje židovske države Izrael. To je bio velik korak jer do tada im je cilj bio formiranje arapske države Palestine na čitavom području - bez države Izrael. Umjesto toga je PLO praktično prihvatio "liniju razdvajanja" kakva je postojala 1967. godine.

Zapravo to prihvaća i islamistički Hamas - barem sudeći prema pojedinačnim izjavama nekih njegovih vođa kao što je premijer Ismael Hanijeh. I drugi visoki dužnosnici Hamasa su spremni prihvatiti takvo rješenje, ali kao uvjet postavljaju referendum među Palestincima.

Dvije ili jedna država?

Početkom ovog stoljeća je zapravo bilo sve više podrške rješenju u dvije države, kako među Palestincima tako i među Izraelcima. Ali sve veći problem je bio stvoriti palestinsku državu koja bi bila sposobna opstati zbog sve više židovskih naselja na područjima koja bi eventualno trebala postati palestinska država. To nije bilo nešto što su Palestinci mogli prihvatiti pa se tako 2014. nešto preko polovice stanovništva izjasnilo protiv takvog rješenja.

Taj trend se nastavio i u sljedećim godinama. Mnogi danas misle kako niti fizički nije više moguće stvoriti drugu državu između brojnih židovskih naselja. Drugi problem su teroristički napadi ekstremnih Palestinaca pa tako se 2015. još samo jedva polovica Izraelaca izjasnila za takvo rješenje.

Ali koje drugo rješenje je uopće moguće - to je teško reći. Jer i među tvrdokornim zagovornicima židovske države Izrael ima pristaša stvaranja palestinske države već iz razloga brojnosti Arapa u Izraelu kad bi na čitavom području bila samo jedna država.