"Riječ nacist za mene više ništa ne znači"
16. rujna 2018
Proteklih tjedana putovao sam širom istočne Njemačke, uvijek za takozvanim nacistima. Kao i mnogi drugi novinari, i ja sam bio poslan u Chemnitz, Köthen i Schönberg, mirne gradove koji su sve donedavno rijetko bili tema u vijestima, a u hashtagovima na Twitteru njihova imena se do sada nisu pojavljivala kao simboli mržnje i podjele društva. No sada odande moram izvještavati o zločinima, demonstracijama i protudemonstracijama.
U Njemačkoj se već dugo zaoštrava rasprava o izbjeglicama. Stoga ne iznenađuju histerične reakcije na ubojstva Nijemaca u Saskoj i Saskoj-Anhaltu. Na kraju krajeva, desničarski populisti u te dvije njemačke savezne pokrajine već godinama u svoje redove privlače sve više ljudi.
Pa ipak: neke stvari koje sam tamo vidio su bile uznemirijuće. Vidio sam kako su se neonacisti s cvijećem u svojim tetoviranim rukama umiješali među ožalošćene građane. Desničarske populiste kako polažu razmetljive vijence na jednom dječjem igralištu, na mjestu prekrivenom cvijećem i plastičnim srcima, na mjestu zločina. Vidio sam i ljude koji se sami suprotstavljaju bijesnoj skupini desnih demonstranata, bez organiziranog antidesničarskog prosvjeda, dršćući od straha i bijesa. Ljude koji se, okruženi kamerama i mikrofonima, glasno prepiru s rasistima.
Mediji ponekad događaje prikazuju malo previše dramatično. Kada se vratim u Berlin sa službenog puta, kolege me pozdravljaju kao da sam upravo stigao s bojišnice u Alepu. U komentarima čitam o "ponovnom oživljavanju njemačkog fašizma". I da je, ako se demonstrante ne naziva nacistima, to kapitulacija ili opasno "normaliziranje".
Tome ne mogu proturječiti - ljudi koji prosvjeduju rame uz rame s nacistima nemaju se što žaliti kada ih se također naziva nacistima. Novinari mogu napisati samo ono što pred sobom vide.
I uvijek iznova DDR
Ja sam razgovarao s mnogim ljudima koji su sudjelovali u demonstracijama desničarskih skupina kao što su Pro Chemnitz i Alternativa za Njemačku (AfD). Znam kako reagiraju na takvo etiketiranje po medijima, to sam upravo doživio ovoga tjedna u Köthenu.
Razlog zašto mnoge od tih ljudi smatraju nacistima, rekao mi je tamo jedan čovjek, jesu ljudi kao ja. Ja sam, objasnio mi je, "elitist iz državnih medija". Taj čovjek koji je odrastao u bivšem DDR-u kaže da moj novinarski rad "nije ništa drugačiji od onoga medija koji su u Istočnoj Njemačkoj širili partijsku propagandu" te da je "moja šefica" Angela Merkel samo nova verzija DDR-ovog diktatora Ericha Honeckera.
Pa ipak bi bilo besmisleno jednostavno ga nazvati nacistom. On je ionako bio uvjeren u to da tako o njemu mislim - i kuda bi nas to onda odvelo?
Nitko se ne smatra rasistom
Kada Nijemci čuju riječ "nacist" automatski ih obuzme takav bijes da do njih više ništa drugo ne dopire. Skoro niti jedan Nijemac ne bi samog sebe svrstao u subkulturu neonacista. Kada pristaše antimuslimanske skupine Pegida čuju tu riječ, jednostavno ju ignoriraju. Za njih je osoba koja tu riječ koristi jednostavno indoktrinirana od strane tzv. elite. Nizozemac Ed, koji je prosvjedovao zajedno sa skupinom Pro Chemnitz, rekao mi je sa smiješkom: "Riječ nacist za mene više uopće nema nikakvo značenje."
Kada sam Eda ili njegove prijatelje pitao za video koji se proširio internetom i medijima, a na kojem se vidi kako nekoliko osoba pokazuje nacistički pozdrav, dobivao sam dva odgovora. Ili: "Takvi ljudi su u medijima pretjerano prisutni." Ili: "Njih je tamo vjerojatno smjestila njemačka tajna služba kako bi diskreditirali demonstrante." Mnogi ljudi u Saskoj vjeruju u te teorije zavjere.
Uzaludan je i svaki pokušaj objašnjavanja prosvjednicima da se može i nesvjesno biti rasist. Jedan čovjek je na demonstracijama držao plakat s karikaturom Afrikanca - debele usnice, naušnice i ostali klišeji. Ispod toga je stajao napis u kojem se tvrdi da političari od Chemnitza žele stvoriti afričku enklavu. No on opovrgava da je to rasistički. "To je samo jedan izmišljeni lik!", derao se kada ga je s time suočio jedan mladić.
"Normalni ljudi"
Još je više zabrinjavajuće kada "normalni ljudi" (i taj je pojam za vrijeme mog putovanja izgubio svoje značenje) govore stvari koje bi se očekivale od simpatizera AfD-a. Jedan od njih je Lutz Oschatz iz Chemnitza, simpatičan građanin srednjih godina, koji za sebe kaže da nije "ni desno niti lijevo". On nije bio na prosvjedima skupine Pro Chemnitz, ali unatoč tome vjeruje da se policija više bavi nacistima nego "prevencijom zločina".
Na pitanje što to konkretno znači, on odgovara: "Ja većinu njih ne bih bio pustio u zemlju. Mi ovdje ne trebamo ekonomske izbjeglice. Ako ćemo nekoga primiti, onda samo one koji stvarno moraju doći jer se nalaze u očajnoj situaciji. Ne znam možemo li si to kulturno priuštiti." Jesam li ga trebao nazvati nacistom?
To je jedan od glavnih nesporazuma u cijeloj raspravi: izjednačavanje pojmova "desno ekstremni" i "rasistički". Moguće je da ljudi koji sami sebe smatraju nepolitičnima ili čak lijevo orijentiranima, imaju rasističke poglede čak i ako to ne žele priznati. Rasizam nije politička pozicija.
Podjele u obiteljima
Kod prosvjednika je vrlo raširen cinizam što se tiče politike. Nema smisla ukazivati na to da je kancelarkina politika prema azilantima proteklih godina postala puno stroža - da, primjerice, tražitelji azila bez ikakvih prava mjesecima sjede u prihvatnim centrima čekajući da se njihov zahtjev obradi ili da u Njemačku sada stiže vrlo malo izbjeglica. Na to se uzvraća: "To nije istina."
I na kraju: mnogi novinari zaboravljaju da su i nacisti ljudi s obiteljima. Jedan postariji stanovnik Chemnitza, koji je bio na desničarskim prosvjedima dan nakon ubojstva Daniela H., Nijemca kubanskog podrijetla, na drugoj strani policijske blokade ugledao je svoju 17-godišnju unuku koja mu je zajedno s drugim sudionicima antifašističkih demonstracija vikala da je nacist.
"Mladi ljudi su potpuno zbunjeni u svom odgoju", rekao mi je. "Ona stanuje pored mene i ja sam joj pomogao ugraditi prozor. Tada sam vidio tu ogromnu antifašističku zastavu koju je imala u svojoj sobi. Rekao sam joj: 'Ja bih išao zajedno s tobom protiv nacista na ulicu, ali ja nisam jedan od njih - strašno je što mi radiš.'" Pa ipak je prosvjedovao rame uz rame s nacistima.
Te prepirke su krajnje naporne. Imaš osjećaj da se mora raščlaniti svaki detalj i rastaviti na najosnovnije dijelove. No unatoč podijeljenom društvu, u Njemačkoj važi sljedeće: osim stvarnih i nepopravljivih nacista, većina ljudi je spremna razgovarati. Čak i onda kada dolazite iz "državnih medija".