Ravnopravnost spolova ili jezični hir?

Hrvatski je jezik pogodan za ravnopravnost spolova jer u načelu ima izraze koji upućuju da pojedino zanimanje obavljaju i muškarac i žena. U hrvatskim se rječnicima iz 17. stoljeća pojavljuju oblici iz kojih je vidljivo da su žene bile učiteljice, odvjetnice, učenice, kuharice. U povijesnim se izdanjima pronalaze i oblici koji su suvremenim govornicima neobični (skladitelj-skladiteljica). Šumarica je mogla biti šumareva žena, ali i žena koja živi i radi u šumi. „To su zanimanja, ali za nositelje nekih osobina, kao, recimo, jadnik-jadnica, bolesnik-bolesnica i tako dalje, u hrvatskom jeziku uvijek postoje nazivi za nekoga tko je ženskoga spola,“ kaže Sanda Ham s Filozofskog fakulteta u Osijeku i dodaje kako je time hrvatski jezik „demokratičan jezik“.

Generalice na pomolu

I u jeziku se odražavala činjenica da su brojna zanimanja svojedobno obavljali samo muškarci. Usporede li se, na primjer, dva izdanja Anićeva rječnika – jedan iz 1998., drugi iz 2003. – uočit će se da promjene u društvu donose i promjene u jeziku. Prije 12 godina mjesto u rječniku imao je samo pedijatar, pet godina kasnije našla se tu i pedijatrica.

Danas u hrvatskom društvu, u oružanim snagama, mjesto je našla i žena koja upravlja zrakoplovom. „Imamo pilotkinju bojnicu Dijanu Doboš, koja je svojedobno letjela kao članica akrobatske skupine Krila Oluje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Trenutačno je jedna od rijetkih žena u svijetu koja upravlja zrakoplovom tipa kanader“, doznajemo od Emine Lišić iz Ministarstva obrane RH. Doboš je jedna od gotovo 1.600 vojnikinja u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Njihov je udio znatno viši od većine članica NATO-a – gotovo 10 posto. A za svaki je čin Zakonom propisan naziv u ženskom rodu, od prvog vojničkog čina (pozornice), pa do viših časničkih činova (generalice, ili u Hrvatskoj ratnoj mornarici – admiralice). „Žene definitivno pronalaze svoj put u vojnoj profesiji i evo za sada imamo u visokom časničkom činu i četiri brigadirke. Za generalicu imamo nekoliko potencijalnih kandidatkinja, a sve naravno ovisi o profesionalnom razvoju unutar oružanih snaga i edukaciji koju naravno prolaze ne samo žene, nego i muški pripadnici oružanih snaga“, kaže Lišić.

Zanimanja u ženskom rodu nisu hir

Ovim primjerom iz, do jučer, isključivo muškog svijeta zanimanja, vrlo zorno se pokazuje da novi trendovi, nova zanimanja traže i nova rješenja, tim više što, kako upozorava Ham, na razini Europske unije, ali i drugih međunarodnih organizacija, postoje smjernice da se u jeziku mora omogućiti ravnopravnost spolova. A kako žene osvajaju nova područja dolazi i do nedoumica. Nedavno je i Deutsche Welle trebao izvijestiti o skandalu u koji je bila umiješana jedna evangelička … jedni su mislili biskupica, drugima se kao rješenje nametala biskupinja. Za ovo potonje odlučila bi se jezikoslovka Ham: „Prema modelu sudac-sutkinja, pedagog – pedagoginja, tako i biskup-biskupinja.“

Kada bi se išlo prema tim modelima kako onda objasniti svojedobnu pojavu književnih, likovnih, glazbenih kritičarica, upitali smo Sandu Ham. „To kritičarica se razvilo negdje 91., 92. godine, zato što su govornici u jako velikom strahu da ne kažu srpsku riječ – jer je srpski recimo slikarka, profesorka – mislili da je kritičarka srbizam. Ne, kritičarka je normalna hrvatska riječ i ne treba biti kritičarica. A hoćemo li tvoriti žensko zanimanje sa -ica ili sa -ka to doista ovisi pojedinačno od primjera do primjera. Ne može se povući neko čvrsto pravilo. Dakle, kritičarka, ali slikarica. Keramičarka, policajka – nije policajica, prema tome nije ni kritičarica“, objašnjava Ham, koja je ujedno i glavna i odgovorna urednica časopisa „Jezik.“

Na sljedećoj stranici: Ne treba izmišljati ...

„Ne treba izmišljati – neka žena bude domaćica“

„Ja mislim da se jezik razvija i ako se žene budu tim poslom bavile onda ćemo i u jeziku dobiti novu riječ“, razmišljanje je jedne od anketiranih Osječanki. „Pogotovo u ovoj situaciji kad nema posla zašto žena ne bi bila rudarica, tesarica, zidarica? To je normalno“, kaže sljedeća. No – o odnosu jezik i položaj u društvu, svjedoči i sljedeća izjava žene koju smo zaustavili na ulici: „Ja osobno smatram da ženama nije mjesto u rudniku, da budu rudarice, pa zato mislim da to ne treba ni postojati. Jer žena je ukras svemira. Ona je nježno biće, ona bi trebala biti domaćica, majka, supruga i sve ono što jedan nježniji spol radi.“

Razmišljanje koje bi Ljiljanka Mitoš Svoboda vjerojatno nerado čula. Isprovocirana borcima za ženska prava i životnu sredinu, dugogodišnja angažirana ekologinja prije dvije godine osmislila je riječ borkinja i osvojila nagradu na natječaju za najbolju hrvatsku riječ.

Nagrađena borkinja

„I u medijima, i među nama često se priča 'kako je neka žena pravi borac za ljudska prava, za zaštitu okoliša!' Jedne večeri sam trebala pisati o tome i nije mi odgovaralo da bude 'žena borac' i uglavnom po jednoj tvorbi borkinja je nastala sama po sebi“, ispričala je Mitoš Svoboda, koju smo htjeli isprovocirati činjenicom da ni jezikoslovci za vođu još uvijek nemaju ženski naziv. Znači li to ujedno kako je i sociološki određeno da ta uloga pripada samo muškarcima? „Ne, ne nije – samo treba razmišljati. Sigurno se treba pozabaviti da se pronađe prava riječ za vođicu, ali nije vođica. Ali nikako nije predodređeno zato što je vođa, da vodstvo ili voditeljstvo pripada samo muškom rodu. Čak naprotiv, to može biti jedna dobra inspiracija da žene pokažu kako mogu bolje voditi priču, društvo, kuću, politiku, život...“, uvjerena je Ljiljanka Mitoš Svoboda. Priznaje da dobije „komplimente“ da pretjeruje, ali s neskrivenim ponosom ističe kako je riječ borkinja zaista našla plodno tlo i često se upotrebljava: „Često ju nađem u pisanim tekstovima, čujem i drago mi je zbog toga.“

Struka ima zadnju riječ, ali ne i čarobni štapić

U pripremi su vjerojatno neki novi rječnici u kojima će se naći i skupnica, lovkinja, vatrogaskinja, ali i ženski oblik kovača, pa i strojovođe. „U onom trenutku kada želimo normirati, kada želimo točno znati kako se tvore ženski oblici pojedinih imena, tada proučimo zatečeno stanje – literarne tekstove, književnost, novine, razgovorni jezik. Nakon toga izaberemo ono što je najučestalije i to postavljamo kao pravilo. Dakle, na koncu određuju stručnjaci. I stručnjakinje“, kaže Sanda Ham. No, rješenja s čarobnim štapićem nemaju ni jezikoslovci. „Problem je, recimo, vodič ili gonič. Kako ćete nazvati žene koje su turistički vodiči? Obično naši ljudi kažu vodičica, ali to je češki. Doista ne znam kako. Trebalo bi ju izmisliti...“

Je li žena koja obavlja posao prometnika prometnica? Zar po prometnicama ne vozimo? Na to pitanje Ham odgovara: „I žena koja zamjenjuje nekog ravnatelja je zamjenica, pa ipak nije zamjenica kao gramatička. I prilog je vrsta riječi, ali i ono što stavljamo uz jelo, kao krumpire uz meso. Znači, ipak može biti prometnik i prometnica, jer jedna riječ može imati više značenja.“

Što ako muškarac poželi biti babica

U hrvatskom su jeziku imenice muškog roda imenice općeg roda – mogu se odnositi i na mušku i na žensku osobu. Pod rodnim nazivom novinar kriju se i novinar i novinarka. „Drugim riječima u hrvatskom su jeziku muškarci ugroženi jer za njih nemate posebno ime.“ Ugroženi bi se – u općem imperativu rodne ravnopravnosti u jeziku – mogli osjetiti i ako odluče pomagati ženama pri porodu, ali ne kao ginekolozi. Kako onda naznačiti da je babica zanimanje kojim se bavi neki muškarac? „A prema nekoj logici babica žena, muški bi bio – babik, ali to zvuči… još neprihvaćeno“, kroz smijeh glasno razmišlja Ham.

Autorica: Tatjana Mautner

Odg. urednik: Anto Janković