Rasizam u Hrvatskoj

"Rasizam u Hrvatskoj na momente postaje vidljiv. Indikatori koji nama govore da rasizma ipak ima svakako su događaji na nogometnim utakmicama, gdje se redovno svjedoči baš rasističkim ispadima usmjerenima prema pripadnicima nacionalne manjine, a često i u klasičnoj definiciji rasizma, prema nogometašima druge boje kože,“ kaže Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije: „Ja više nemam dvojbe da je dio navijača izrazito rasistički raspoložen i da će se vrlo olako izrugivati igračima druge boje kože, a da pritom ni malo ne razmisle što to može značiti ne samo za tog čovjeka, nego za cijelu sliku Hrvatske.“

Slika o rasizmu u Hrvatskoj otišla je u svijet prošle godine, zbog uvredljivog oponašanja majmunskog glasanja hrvatskih navijača u trenutku kada je na utakmici s Engleskom loptu primio Emile Heskey, reprezentativac afričkog podrijetla. Globa koju je Hrvatski nogometni savez morao platiti iznosila je 15.000 funti. Nedovoljno, ocijenio je u veljači ove godine britanski premijer Gordon Brown. Prema njegovom mišljenju, na domaćem bi terenu hrvatski nogometaši trebali igrati pred praznim tribinama.

Iako su brojni penali koje je Hrvatska do sada morala platiti zbog rasizma dosegnuli 2,5 milijuna eura, takvi se izgredi događaju. Dok je danas Eduardo Da Silva jedan od najomiljenijih hrvatskih reprezentativaca, svojedobno je na splitskom Poljudu bio istaknut transparent "Maksimirski ZOO Chago, Etto, Da Silva“. I na nedavnom derbiju između Hajduka i Dinama, tamnoputi su igrači zagrebačkog tima bili meta rasističkih vrijeđanja, no Brazilac Sammir time se, kako je izjavio novinarima, ne zamara.

Hoće li upravo prihvaćeni Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima u tom dijelu nešto promijeniti, Gordan Bosanac sumnja, jer se, kako kaže, ponovno uopće ne ulaže u preventivu. „Ide se s rigoroznim sankcijama prema navijačima, a takve mjere dugoročno ne daju nikakve rezultate.“

Romi najizloženiji rasističkim napadima

Nakon športskih terena najčešći primjeri rasističkih ispada povezuju se uz Rome. Nedavno je u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora napadnut 16-godišnji Rom i policija je protiv nasilnih mladića pokrenula istragu za zločin iz mržnje. Ali gotovo 10.000 Roma koliko ih živi u Hrvatskoj ne trpi samo fizičko nasilje, nego su izloženi višestrukim oblicima diskriminacije – ekonomske, kulturalne i slično.

Početkom travnja Europski će sud za ljudska prava u Strassbourgu odlučivati o tome postoji li u Hrvatskoj segregacija. Naime, već dugo se vodi bitka protiv razdvajanja romske od ostale djece, sve pod izlikom jezične barijere, pa čak i higijenskih navika. Krajem veljače je predsjednik Foruma Roma Hrvatske Kasum Cana ostao zgranut: na sjednici zagrebačke Gradske skupštine, jedan je socijaldemokratski vijećnik pitao gradonačelnika hoće li Rome iz Plinarskog naselja preseliti u Sopnicu, jer, kako je objasnio, takve upite postavljaju mogući kupci stanova u toj gradskoj četvrti.

Svojedobno je o tome promišljao i hrvatski pisac Zoran Ferić, koji se nedvojbeno zalaže za prava Roma na jednakost. Karikirajući, podsjetio je kako predrasude određuju reakcije ostalih ljudi, te da u javnosti postoji kriva slika o Romima: "Ni sam nisam siguran kako bih se ponio da mi se u susjedstvo doseli kolonija Roma, vrtove pretvori u odlagališta otpada i napuči čergama, promijeni kvalitetu zraka i stane me maltretirati glasnom muzikom. Bih li i ja bio rasist? I jesam li zato licemjeran? Po svoj prilici jesam. Možda imam na to i pravo? Međutim, uvjeren sam da se protiv tog tipa latentnog rasizma izazvanog konformizom valja boriti iznutra, iz sebe. I reći sebi da je i smeće posao, da se radi o drukčijoj kulturi i da je jedino njeno prihvaćanje kao drukčije pravi i ravnopravan odnos.“ Naravno, ravnopravan odnos, čut ćete od romskih predstavnika, u Hrvatskoj najčešće ne postoji, osobito kod zapošljavanja.

Stranci izloženi institucionalnom rasizmu

Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije upozorava kako postoji još jedan, manje poznati indikator da u Hrvatskoj postoji rasizam: „Kada hodate ulicama bilo kojeg hrvatskog grada, rijetko ćete vidjeti osobu druge boje kože. Broj stranaca koji ovdje žive je jako malen, što može, a i ne mora biti rasizam. No, iskustvo koje ima naša organizacija s azilantima pokazuje da institucije u zemlji nisu susretljive prema njima. Općenito, stranci teško ostvaruju svoja prava boravka, zdravstvenog osiguranja, radne dozvole i slično. To bi se moglo podvesti pod institucionalni rasizam – jer zbog velikih prepreka, stranci uopće i ne pokušavaju ostvarivati statuse.“

Međutim, sve više se u sudske registre upisuju tvrtke koje u svom nazivu imaju "jin“, "hua“, "chen“ "xia“ – koristimo se još jednom predrasudom – slova koja bi mogla asocirati na kineske slogove i riječi. Službeno ih je prijavljeno daleko manje nego u susjednim zemljama, no imaju li problema s okolinom ne znaju i ni u Centru za mirovne studije, koji vrlo pomno prati takva zbivanja. "Položaj Kineza i nama je relativno nepoznat."

S jedne strane kineska zajednica u Hrvatskoj je dosta zatvorena, ali da li je to zbog stila života, jezika i kulture, ili zbog toga što u Hrvatskoj ne postoji kvalitetna integracijska politika, nit' je koga u Hrvatskoj briga kako Kinezi žive u našoj domovini. Jako malo institucija, pa i nevladinih organizacija se time bavi,“ priznaje Bosanac.

Vicevi – katarza ili najgrublji rasizam?

Pogubno je također i kada se pročešljaju tekstovi na forumima i chatovima – naravno dok uvredljivi sadržaj ne uoči administrator koji ih uklanja. Ali ondje smo pronašli i primjer zgranute 15-godišnjakinje koja je opisala događaj iz gradskog autobusa kada je vozač jednoj crnkinji prilikom izlaska iz vozila vratima prikliještio glavu: „Hitro sam skinula slušalice s ušiju, zaderala sam se na vozača da jel' on normalan nek' otvori vrata, čovjek je pogledao u retrovizor i vidio kaj se desilo. Nakon kaj je otvorio vrata počeo se derat na mene da kaj mu ja imam govorit. Ja sam ostala paff! Jedno kaj nikad neču zaboravit bilo je to kaj ga je ženska sva u suzama pogledala u ono ogledalo i gledala, a on ju je hladno otprašio kad je reko nek' sjedne il nek' izađe.. Ni oprosti. Zatvorio joj je vrata. Jadna nije znala kaj će lupila je po vratima nek ju pusti. Ja sam znala da se to dešavalo, i znala sam da se dešava dan danas, gledala sam filmove, ali nikad izbliza nisam vidjela nekaj tako ružno...i nehumano prije svega. Najgora je činjenica to kaj je tam bilo još drugih ljudi koji su šutjeli i da sam ja jedina imala hrabrosti mu se suprotstavim. Ljudi pa ja imam tek 15 godina!!“

Sličnu zgranutost izrazila je jedna čitateljica rasističkim vicevima objavljenim u dnevnim novinama. A neki od njih jednostavno nisu imali mjeru. Gordan Bosanac podsjeća da i načelno liberalan, Radio 101 često zbija šale na temelju nekih rasističkih predrasuda prema različitim skupinama. „To sve zvuči kao šala, ali radi se o rasističkom vicu. Ipak, ne bih apriori digao hajku protiv viceva, jer vicevi ponekad – što može biti začuđujuće – iako su negativni, mogu doprinijeti smanjenju predrasuda. Ono što je meni ključno kod pričanja rasističkih viceva jest da se vidi s manjinskom zajednicom, Romima recimo, da li ih ti vicevi smetaju ili ne. Ako ih smetaju, onda su apsolutno neprihvatljivi i mogu na neki način generirati predrasude i razvijati još veći rasizam.“

Autor: Tatjana Mautner

Odg. urednik: Zoran Arbutina