Ćirilica zdesna nalevo

Prvi zadatak koji je Rami imao na satu matematike bio je da napiše svoje ime na ploči. S ispisivanjem prvih slova s desne na lijevu stranu nastavniku Vitomiru Markoviću bilo je jasno da će svoj nastavni plan morati posebno prilagoditi Ramiju. „Uz pomoć Googlea prevodim zadatke na arapski i engleski jezik, jer on ne razumije običan konverzacijski srpski, a kamoli stručne matematičke pojmove. Priprema nastave zahtjeva dodatni posao, ali moramo naći načina za rad s njim, jer drugačije neće napredovati“, priča Marković.

Rami kaže da voli učiti, naročito srpski jezik. „Želim ga što prije usavršiti kako bih dostigao razinu znanja ostalih učenika, da ne bih morao brinuti kako da ostanem ovdje. Svi predmeti mi idu dobro, hvala Bogu, osim geografije i povijesti koje mi pomalo otežavaju stvari", kaže Rami za DW.

Podaci Ministarstva obrazovanja govore da na teritoriju Školske uprave Sombor samo jedan đak izbjeglica redovno pohađa nastavu i to u Osnovnoj školi „Miloš Crnjanski“ u Subotici. To je upravo dvanaestogodišnji Rami koji je krajem kolovoza zajedno s bakom i tetkom došao iz Sirije u Suboticu.

Škola je odlučila da ga na osnovu godina starosti upiše u šesti razred, iako je u Alepu završio sedmi. Tu odluku je potvrdio i Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje koji mu je priznao prvih pet razreda osnovne škole na temelju svjedodžbi koje im je na uvid dala Ramijeva baka.

Bez strategije

Centar za pružanje pomoći tražiteljima azila je prije dvije godine inicirao upis djece izbjeglica u škole u Srbiji. Tada je sedmoro djece uključeno u obrazovni sustav. Naredne godine je taj broj višestruko porastao, te je škole širom Srbije pohađalo 35 djece koja su došla uglavnom iz Sirije, Afganistana, Eritreje i Somalije. Djeca idu u škole u blizini Centara za azil, u Krnjači, Banji Koviljači, Bogovađi, Sjenici i Tutinu...

Zapravo je sve to daleko od onoga što stoji u Ustavu Srbije – da sva djeca, pa i ona od tražitelja azila, moraju biti uključena u obrazovni sustav. No prema podacima Povjerenstva za izbjeglice i migracije ove godine je tek četvoro njih upisalo školu. S druge strane, u NVO Centru za pružanje pomoći tražiteljima azila tvrde da bi čak stotinjak djece širom Srbije trebalo uključiti u školski sustav.

Iako njihovo obrazovanje pored Ustava jamče i Zakon o azilu, Zakon o osnovama sistema obrazovanja, kao i Konvencija UN-a o pravima djeteta, direktor Centra za pružanje pomoći tražiteljima azila Radoš Đurović kaže da se upravo u pojedinim Centrima za azil ti zakoni svjesno krše. Na taj način se, kako kaže, izbjeglicama poručuje da rješenje svog statusa potraže u nekoj drugoj zemlji.

„Prije svega mislim na Centar za azil u Krnjači. Suočavamo se s prešutnim otporom Uprave da omogući deci pohađanje škole. Prijeti se roditeljima da će biti izbačeni iz Centra ukoliko djeca krenu u školu. Događa se da, ukoliko vide dijete s torbom, ne puštaju ga da napusti dvorište“, tvrdi Đurović.

Da se izbjelice ne ohrabruju da traže azil, smatra i zamjenik zaštitnika građana Miloš Janković. Kao problem ističe neefikasan sustav azila u Srbiji, zbog čega je u protekle dvije godine Zaštitnik uputio stotinjak preporuka Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu rada i Povjerenstvu za izbjeglice.

„Ne može se govoriti o inkluziji te djece u naše obrazovanje, sve dok se ne napravi koncept kako će sve te obitelji biti uključene u život u Srbiji, a taj plan definitivno ne postoji“, kaže Janković. „Ne može se to riješiti adaptacijom vojarni za boravak izbjeglica, odakle će djeca ići u školu. To nije rješenje."

Baka iz Vojvodine

Mali Rami pokazuje veliku želju da što prije savlada gradivo, zbog čega jednom tjedno dolazi na dopunske satove. „Prezadovoljna sam kako napreduje, a posebno mi je drago što su ga vršnjaci prihvatili“, opisuje rad s Ramijem nastavnica srpskog jezika Ljiljana Radošević. „Na satovima mu dajem da prepisuje tekstove s latinice na ćirilicu. Događa se da na testu dobije bolju ocjenu od djece kojima je to materinski jezik."

Prihvaćanje Ramija u društvo i školski sustav velika je podrška za prevladavanje trauma iz Sirije, smatraju njegovi nastavnici. A on se nakon škole ne vraća u Centar za azil, već u svoj novi dom.

Naime, Ramijeva baka porijeklom je iz Vojvodine. Kata Gurinović Kassab napustila je rodnu Suboticu 1985. godine udavši se za Sirijca s kojim je zajedno u Sloveniji studirala medicinu. Prije tri mjeseca vratila se iz sirijskog Alepa u svoj grad i sa sobom povela unuka Ramija.

Zbog tih okolnosti, Rami je u specifičnom, donekle komfornijem položaju u odnosu na drugu djecu tražitelje azila. Pa čak i u njegovom slučaju uključivanje u školski sustav zasnovano je na entuzijazmu i volji zaposlenih u školi, a ne na sustavnoj podršci institucija.