Raditi je - nepoželjno!

Bez obzira koja ih je nevolja navela da napuste domovinu i zatraže azil u Njemačkoj, postupak je gotovo uvijek identičan: ispuniti zahtjev i onda nekako kratiti dugo vrijeme koje je njemačkim službama potrebno za obradu zahtjeva. Od oko 130 tisuća osoba koje su u Njemačkoj uputile zahtjev za azilom, samo oko 3,7% njih bilo što radi - a tek svaki stoti radi puno radno vrijeme.

Ne zato jer oni to ne žele - nego zato jer ne smiju, barem ne prvih dvanaest mjeseci. Nakon toga im se može dodijeliti radna dozvola, može - ali i ne mora. Nova smjernica Europske unije s kojom se složilo svih 27 zemalja će nešto promijeniti: već nakon "samo" devet mjeseci će smjeti potražiti radno mjesto.

Azil ne znači pečalbu

Ovo novo pravilo je kompromis i osobito je Njemačka ustrajala u svom pravilu da azilanti prve godine moraju živjeti samo od vrlo skromnog džeparca kojeg dobivaju. Njemačko ministarstvo unutranjih poslova obrazlaže taj rok od 12 mjeseci željom da se azilantima onemogući da samo zbog želje za zapošljavanjem uopće i zatraže azil. Tih devet mjeseci je stoga kompromis na kojeg je i Berlin bio spreman pristati.

No i u Njemačkoj se čuju kritike na takvu politiku. Ne samo da se tražitelje azila tako sili da žive u ne baš ugodnim centrima za smještaj uz džeparac od kojeg si jedva mogu što priuštiti, nego su te osobe u to vrijeme potpuno isključene iz njemačkog društva pa nakon toga treba proći još mnogo vremena kako bi se prilagodili. Sve je to  još povezano s monotonijom svakodnevice, osjećajem besmislenosti i poniženosti.

Azilanti nisu baš nikakva konkurencija

Bernd Mesović iz nevladine udruge Pro Asyl ne razumije argumente njemačkih službi. Podsjeća da tražitelji azila tek rijetko biraju zemlju po mogućnosti zapošljavanja, nego po praktičnom pitanju kamo se uopće može otići i možda zato jer imaju nekoga u toj zemlji. Bojazan kako će te osobe "krasti" radna mjesta Nijemcima je gotovo apsurdan, tvrdi Mesović: azilanti tek rijetko imaju ikakve kvalifikacije, a ako čak i imaju, onda se one u pravilu ne priznaju u ovoj zemlji. Predstavnik udruge koja pomaže azilantima je zato uvjeren da je zapravo dovoljno ostaviti tržištu rada da li mu stvarno trebaju takve nestručne osobe koje često ne znaju ni njemački.

Zapravo, Mesović misli kako niti nove smjernice Europske unije neće ništa bitno promijeniti. Bilo to dvanaest ili devet mjeseci čekanja, čak i nakon toga ostaju na snazi nacionalni propisi kojim se zapošljavanje prije svega nudi njemačkom državljaninu, zatim državljaninu Europske unije - i tek onda, ako nema nikoga među njima, posao se može dodijeliti tražitelju azila u prvih četiri godine svog boravka.

Tamo posla nema - ni za koga

Dodatni problem za tražitelje azila koji žele raditi jest i mjesto na kojem su smješteni. Prihvatilišta za takve osobe su u Njemačkoj često smještena u zabačena područja u kojem ionako nema nikakvog posla. Ali tražiteljima azila je zabranjeno promijeniti mjesto boravišta i na svoju ruku otići, na primjer u Hamburg da potraže posao. Niti u tom propisu se ništa neće promijeniti.

Mesović utoliko procjenjuje da će za tražitelje azila u Njemačkoj uglavnom sve ostati po starom. Teoretski, njemačkim službama treba prosječno šest mjeseci da obrade nečiji zahtjev za azilom, ali taj postupak se može vući i godinama. Zato azilanti i dalje moraju vježbati svoje strpljenje, jer ni Europska unija nije baš poznata po svojoj brzini. Očekuje se da će tek ove jeseni vijeće ministara EU i formalno potvrditi ovu novu smjernicu, ali bi mogle proteći još godine dok se ona ne uvrsti u zakonodavstvo svih članica.